Dimitrije Mitrinović

pesnik, vizionar, pokretač

Estetičke kontemplacije

O kritici koje nema, ili Odbrana Razgrađenosti

Tri provizorne istine, za neko vreme, a možda i ne baš sasvim provizorne, nasilno poklanjam ljubaznom čitaocu.

Prva je istina: uzmimo da misliti bez digresije vredi koliko i osećati bez asocijacije, bez veza, bez punoće, celine, širine, dubine koju traži jedan unutarnji događaj: i recimo da se estetički sistemi, koji mogu da budu odlično organični i čvrsti, snažni i životni u svojoj konstrukciji, rasprštavaju u mizernu neizbrojnost dogmatičkih nasilja i smešnih protivrečnosti kad ih čovek, toplo osećajući sveobajnost lepote, stvarno i do sitnica, primeni na umetničku kritiku. To bi značilo, odnekud, da — kritikujući umetnost terajući je u svoje nemilosrdne kalupe i dajući stilizovano, sistematizovano, određeno, prirođeno, podređeno, metodički razgranato, arhitektonski komponovano, naše mišljenje o našim impresijama, mrvljenje jedinstvene, jednovite, bitne i nerazdvojne celine (to je neslavni i nezahvalni posao umetničkoga kritičara) — više volimo neinteligentnu organizovanost od inteligentne konfuzije; značilo bi, ako bi nam to bilo protiv intelektualnog temperamenta, nasilno se ograničavati, ako bismo, pak u tom peglanju impresija nalazili svoju intelektualnu vanrednost, biti ograničen. To bi, ne znam na koji način, izašlo da je predanost i izgubljenost u digresijama, nadovezivanje i pretapanje ideja i osećanja, nemanje kičme u umetničkoj kritici, kao jedna vrsta intelektualne dike a ne nemoć da se čovek snađe i načini red u glavi.

Druga, recimo istina, bilo bi izvesno priznanje intelektualne likvidacije, jedno odustajanje od posla već unapred: istina o nerešivosti svih problema na svetu, o ibis redibis in ignorantia peribis (Išao, ne išao — završićeš u neznanju – Mitrinovićeva parafraza poznatog dvosmislenog odgovora delfijske proročice Pitije: Ibis redibis nunquam peribis in bello: Ići ćeš, vratićeš se nikad u ratu završiti). Osim problema vrednosti, koji u stvari nisu nikad problematični nego aksiomatički i neposredno, dogmatično, intuitivno jasne istine, konstatacije stanja stvari, i osim, razume se, problema moralne, pozitivne, nacionalističke vrednosti, osim pitanja lične časti dakle, koja se rešavaju akcijom a ne teorijom, ništa na svetu nije do poslednjeg dna jasno, utoliko manje jasno ukoliko čovek ima divni, genijalni i detinjski dar čuđenja najbistrijim jasnoćama najpouzdanijih tzv. fakata; Protagora je također mislio, a ni Leukip nije bio tokmak; za finiju inteligenciju stvari su sve mutnije, savršena misao ne razaznaje više ništa. Razume se, nije govor o znanju nego o poimanju, a valjda nauka o finansijama ili o civilnom procesu nije gladna poimanja, nego po svoj prilici ograničenoga gruvanja i zlatne sposobnosti videti ono što je napisano, a ne ono što je pretpostavljano. Sve se završuje pesmama osim problema filosofskih, tretiranih svestrano, iskreno, idući na dno ništa ne pretpostavljajući, sve dublje se začuđavajući; oni se završuju gracioznim suzama provizornih istina i jadnom neutešnošću za vazda.

Najzad tu je i treća, pomalo žalosna, ali možda ipak samo provizorna istina: ona kaže da je glavno upropašćavati se pa makar se ne upropastio, igrati se repom kao Bobo ili vrtiti se kao simbolička egipatska zmija, kucati pa makar ti se i ne otvorilo, treba se bez straha strmoglaviti u svoj unutrašnji bezdani vrući i mračni ponor intuicije, strmoglaviti se pa makar se, mesto u genijalnosti, izgubio u bedastoći, ili, očajno! očajno! u sveznalačkoj mirnoj, mudroj, stvaralačkoj, veličanstvenoj pameti o prostoj filosofiji da sve treba završiti svojim čestitim poslom: laboravi fidenter (radio sam predano) pa bilo to bušenje simplonskog tunela, pronalazak ne znam koje usrećavajuće reforme, pozitivnog izgrađivanja svoje zemaljske socijalne ličnosti, nerazdeljive nacionalne jedinice, ogromna, svepodatna, muška, tvrda, radna, plodna odanost naciji stvoriteljici. Sjajno i neinteligentno se završuje putovanje u ponore misli, pobednički i pobeđenički; bez sumnje, bez ikakve na svetu, izvrsno je, slavno, junački, ponekad nadljudski i polubogovski stvarati dela, biti stvoritelj jednog dela, savladatelj svih teškoća, silniji od sumnje, od bola, od strasti, od iskušenja; toržestveno je biti takav vladar volje, nezasitni tiranin ploti. Samo, jadno je, mučno je, sasvim je neinteligentno, da nam je to poslednje pribežište, i neizbežno, jedino moguće skrašenje svega našeg nesaznavanja sebe i sveta, kolebanja između neba i zemlje. Jer ostaje misao, prezrena, sirota, teorija, čista misao, iskrena, nevina, intimna, nezainteresovana, sva od duha, sva dragocena, prečišćena, prekaljena; neutešna, nezasitna, bolna misao, očajni, odiskonski zahtev duha da mu sve bude svetlo: a završetak je rad u mraku, volja i delo u nesaznanju. O, bogovi! O, Prometeju vatronošče, za stenu prikovani i sa kljuvanim jetrima, pakleno kažnjeni velikonamerniče. Tu smo; ne znamo ništa; misao će nam mračna i prazna biti dovek! Mnogo imamo u glavi, buči i stenje nam izranjavljeni mozak od niskih istina dana i praktike; duša nam je izgnječena, pretovarena, izubijana od nadmoćnosti mračne i zemljine, niske, praktične prošlosti u sebi, a sadašnjost nas zatrpava novim nevažnostima; oboleli smo do srži bića, živa smo rana, gruba nesreća! Ne osvežava nas rosa misli, usahli smo, pozemljili se do kraja od života praktike inferiornog i kad je bedan i kad je velik stvaranjem.

Praktika je zemljana; akcija je profana; ništa ne činiti, ništa ne hteti, sve osećati, sve poimati, mišlju sve obuhvatiti i proniknuti božanska je i sveta mudrost. Ne u delu nego u misli je najnevinija, najčistija, lepa, tiha sreća, u dubokoj i sveobimnoj misli, u znanju i razumevanju dela. Lenost, mudrosti je divna slast, delo nepraktično, nezainteresovano, neupotrebljivo, stvoriteljstvo, misli, sadanje teorije; izrađivanje sjajnih i čistih ogledala stvarnosti delo je dostojno duha. Ali je lakše raditi nego misliti, prbfano jefitinije biti stvoritelj najveće praktike nego najveće misli; akcija je neinteligentna. A teorija je nemoćna. Šta da se radi? Ne znam ništa, šta kome žudi srce. Poslovati se mora. Hoće nam se živeti, kategorički nam zapoveda savest u nama — kako su laki problemi vrednosti u volji i moralu! — da treba čestito pregnuti za posao, zamahnuti svojim veslima, razapeti svoja jedra. Svršeno je. Raditi se mora, jer je potrebno i jer treba. Ali, ako nije baš potrebno, zar ne treba misliti, čisto ogledati stvari u bistroj svojoj svesti, obuhvatiti ih, poredati, složiti, razložiti, osetiti ih sve u najdubljem sebi, pojmiti ih u najdubljim njima, ogledati ih spolja i iznutra, osetiti, pojmiti im zajednički, jedinstveni život, smisao, moralno značenje njihovo.

Ujediniti se s njima, izjednačiti, poistovetiti: jer do poslednjeg dna razumeti, do bivstva, dublje od svakog pojavnog izgleda i sigurnije, temeljnije od svakog čulnog saznanja, znači ući u bivstvo, spojiti se, pretvoriti se, izgubiti se; mistika i beskraj krajevi su prave, najviše, najdublje misli. Ali je do užasa svirepa čežnja duha za baš tim, pravim saznanjem, tom svepojamnom misli, tom sveobjamnom teorijom; a nemoguće je, svak će verovati, krajnim izmeriti beskrajno, određenim neodređeno, našom nemoćnom svešću, utamničenom u mozak i organizam, pojmiti smisao neizmerivog svetskog života. Ostaje bol, preostaje udaranje glavom u zid. Bogovi milosrdni, zašto nas kazniste nagonom celog, pravog, sveobjamnog, svepojamnog saznanja! Strašna prirode duha, zaštiti nas, razapinješ i melješ ponižavajućim, nadljudskim bolom, od čovečnosti i malenosti našeg saznanja! Otkuda nam zamisao beskrajnog saznanja kad smo nemoćno krajni, otkuda bezgranična čežnja bezgraničnog, tiranski i mahniti napon i zamah za skok s onu stranu, izvan sebe u sebi? Ništa; kljuju ga samo, a on se otima i ne oslobođava; ostaje crni, strašni, sramni, dijabolički, zgaženi bol nemoći; pred svešđu crno i prazno; mesto saznanja ostaju nam znanja a mesto pobedonosnog otkrovenja očajni, suhi rad; i ostaju provizorne, nesretne, smešne pomalo, sirote istine što se prave vesele i priznajući nemoć hoće da je sakriju. Ali one su neizbežne, te dobre istinice, i njihova je zadnja misao da vic na svoj račun imunizira od poruge, pa i od najnežnije i izdašnije poruge sebi samom.

Ej, moja treća provizornice, nemoj da te kažem jer si prilično nepodobna! Tvoja je skromna mudrost da nijedno mesto nije centar, a da se od svake može napraviti krug bez konca, da se nema gdje stati jer se drmaju sve pretpostavljanosti i relativiziraju sve tačke gledišta takozvane, da su sumnjivi fakti jednoga kriterija, nesumnjive pretpostavke drugoga, čvrsti principi trećega, komične neverovatnosti četvrtoga, da se svi fakti mogu motriti sa svih stanovišta a sva stanovišta ne mogu se videti, osetiti, ujediniti sa nekog, jednog sveobjamnog i poslednjeg, nepretpostavljenog, čvrstog, istinitog, jedinog. I tvoja je mudrost, dobra treća misli, da se krug opcrtan oko svakog stanovišta dade napuniti neizmerjem činjenica, sirotim neizmerjem poimanja znanjem ili čulnim osećanjem, i da su sve te činjenice sadržane u isti mah i u neizmerju drugih krugova, pred sudom drugih stanovišta i drugih bezbrojnih, najraznovrsnijih, najprotivrečnijih zastupnika tih stanovišta; tako su sve istine isprepletene međusobnim ispretpostavljanostima, zamršene bez izlaska, i gledajući sa koga god mesta, gledajući na šta, moja misao, najčistija, najmilija, meni najistinitija, izgleda iz osnova krivoumna jednom koji misli desno ili levo, ispred mene ili iza mene, iznad mene ili ispod mene, ne priznaje mi je, smatra je kurioznim objektom svoga posmatranja, vivisekcira je i sakriležira, gazi me u najskrivenijoj svetinji u koju verujem kao u svoje srce! To je govorenje nerazumljivih jezika, razmimoilaženje misli, nesnalaženje sveopšteg, zajedničkog duga, jadni rezultat vekovne intelektualne filogeneze, nesrećna dispersija, pomerenost, ekscentričnost, paralizovanost naše duhovne reakcije na svetski beskraj. Gde je stožer saznanja? Ko će izlečiti bolest i klonulost dobrog i upropašćenog duha? Ostatak je mumlanje i rikanje mesto ćutanja, buna protiv bola da se nebesa prolamaju, psovka i otrov, trunjenje srca, zagnojavanje i prolivanje svih uverenja; beskućnici smo izgladnjeli i isprozebali, bezvernici, izgubljeni sinovi, bezbožnici, nepokajnici. Ne ustupamo! Napred pod mašinu za smlavljavanje, izmrcvarimo se ne predajući se živi! I pametni se ne predaju, jer je stidno. Jeftino je; glupaci su neizbežno pametni. Imaju svoje težine i obime, anatomije i fiziologije i zoologije, spadaju u društva i u države, zaposleni su vrlo često i pouzdano održavaju vrstu; bez grešnih želja ne mami ih čuvena jabuka onih prvih dvoje ubogih, sve znaju, shvaćaju sve najlakše i najbrže; zdravi su, temeljiti, j dobro im je, predstavljaju masu i osnov života. Ne slomijmo se do pameti; razbijmo se radije, dispersirajmo se do poslednje sastavine; haosu, načelu, prvobitnom se povratimo, do mahnitog, do žene, do deteta, do divljaka, do zločinca; bestijalizujmo se, smilujmo se duši životinjskoj, zapahnimo se, nadišimo, zasitimo i udavimo krvlju živinskom, mesom divljine bestijalnom silinom dubokog, niskog, zemljinog života! Poklonimo se bestiji! Slava budi silnima, koji su bez duha; spaseni koji se srozaju ili strmoglave u zoologiju!

Tako nam je duša očajanje, i buna, i otrov, i pad; i bol siloviti i ekspanzivan; urnebesna snaga pobešnjela, pomahnitala žestina; prokletstvo. Prokleti smo i bačeni na strašna dna besmisla i nesnalaženja, krvoločno kidani i razdirani, ispolinski iznutra napinjani i razapinjani, stihijskom silom ljudske istorije nemilosno, nesamilosno gonjeni napred preko mrtvih, dalje od samih sebe, u budućnost! Napred sinovi, stvoritelji; novo, dublje, lepše, jače izgradite svoje svetove nego što su očevi učinili, hrabro, ne žaleći se, kroz smeh, kroz bedu, preko mora slina i preko bara bljutavosti što su pred vama, napred prema suvom, na zračne i sjajne, neokaljane obale vaše, savršenije, bolje, bestijalnije dublje, čovečanskije više, nebeskom carstvu bliže! Pobedničkom i svemoćničkom voljom osloboditi se treba svoje sapetosti, ispraviti, ojačati od svoga grča; slomiti i samleti mizerne bolove nemoćničkih trzanja, čvrste poluge treba saviti u svoje kosti, osvežavnim severom isprati svoje meso, novim snom oblagoroditi smoždenu dušu, blistavu, jarku, novu zvezdu — treba je hteti i kad se pretvaramo u blato greha ili u gnoj volje za nemoć, treba je tražiti! — novu vodilju, blagu zvezdu treba naći u svom duhu u najdaljim timorinama, najprozračnijim, na rubu obzorja svesti, na granici sebe i neba; i treba se novoj zvezdi posvetiti novim spasenim, spasonosnim, idealom, okrilatiti se i iznova se zaletiti u nedohitnost. Kada promukne urlik i prođe volja biti nesrećan, treba zapevati iz celog grla, svim srcem; znači da je kraj u svojoj volji i u spasenju; zar se zbilja sve završuje pesmama? Ko bi znao; ali tako je jer nam treba. Istine nisu prave ili krive nego dobre ili zle; a ima jedno mesto na kom nikako nije moguće iskupiti sve dvonošce, i uzaludno je, beskorisno, zlo, upropašćavati se, bivati slabiji, rastuživati se, od samilosti bivati nesrećan radi toga. To je mesto: T r e b a. To je mesto na kom se nalazi i snalazi duša, tu se dele sve istine i razrešavaju sve zagonetke. Možda je pomalo rđavo, što niko nikoga ne može dovesti na to mesto, niko nikoga uputiti; sam se dolazi do njega. A čudesno je, nikada dokučivo, da može doći do tog sveizlečnog izvora jedino onaj ko nađe put u sebi, kome je blaga zvezda htela spas; a koja je blaga zvezda ne zna niko, a u čemu je spas svi tražimo ne našavši ili nalazeći.

Tek, oni u kojima imaju krajevi puta prema T r e b a, oni znaju da treba ići na izvor; njihova je mudrost da T r e b a treba, a sreća da je to tako. Možda ne znaju mnogo, i nama izgleda da nije dosta biti tako prosto mudar da bi se moglo sve: ali njima izgleda da je to dosta, da je to prosto duboko i svespasavajuće i radi toga oni mogu sve. Tako oni mogu sve. Sreća im je u svemoćnosti, znanje u sreći; spasenje im je svemoćno znanje, da se mora ići prema izvoru jer treba ići, a da treba ići jer treba stići; sva im je filosofija da je to tako, i kraj očajanja bezmerno, duboko kao oni sami, uverenje da je delo ono što treba; molitva im je: neka bi trebalo ono što treba, neka bi se moralo ono što treba, neka bi bilo ono što treba; zavet im je: hoću da moram ono što treba, jer hoću da hoću ono što treba; a tajna im je — koju nikom ne kazuju, jer je njima beskrajno otkrovenje, a onima, koji ne mogu da osete slast lekovitosti od svetog izvora, samo jedna čudnovata i deplasirana logička burgija, smešni jedan idem per idem — ova dogmatična enigma: zlo je zlo; dobro, dobro; treba treba; ne treba ne treba; dobro treba a zlo ne treba. Treba, dakle, dobro. A njihova je praktika u tome, da im nema pitanja o dobru i o zlu jer znaju sve, i da ne misle o trebanju ili netrebanju nego da po svom znanju rade; zato oni rade dobro; dobro im je praktika, te nije samo unutrašnja istina misli nego ostvarena istina dela. Način da stvaraju te istine čina, ovaploćene, stvorene od njih, jeste u tome da hoće to ovaploćenje, da im je težnja i žudnja u htijenju, a htijenje u volji. A volja je delatnost i stvoriteljstvo; ona im je snaga, i uspeh, i vrednost; vrednost im je blaženstvo. Ne veruju u raj, a pakao im je u nemoći i u zlu. O slasti i radosti kažu da je dobra i da treba, pa je hoće; o bolu pak i patnji misle da ne mogu ništa učiniti osim hteti da smetaju radosti i slasti i hteti da umanje snagu za delo i vreme za stvaranje. Ali u dobroj volji i pravoj sreći ta zla ne mogu ništa da ometu ili razore. Tako oni ukratko misle o svemu, a ovo što napisah o njihovoj misli oni nikad ne govore nego vrlo vredno posluju pa se tako vidi šta bi oni mogli da misle; ovo naime misle što gore za polzu dobrih čitalaca ispisah i sastavih i što neka bi oni iz slova u poslove preveli i mučenoj duši mir našli.

Ti su dakle našli svoj pokoj i pre smrti, red i mir, zadovoljstvo u sebi; ali njih je premalo, jer su, izgleda, sa rašćenjem civilizacije sve ređi izabranici najviše sreće: osećati svetost zvezdanog neba nad nama i božan, stvenog moralnog zakona u nama. Bezdano duboki mislilac Kategoričkog Imperativa (Mitrinović tu misli se na Imanuela Kanta), dogmatičnosti, aksiomatičnosti, apriornosti moralnog čula u nama, našao je beskrajnu moralnu lepotu u duši svakog od nas i uverio nas je o smislu dobrote, o krasoti dužnosti, o blizini, neposrednosti, jeftinoći najskuplje sreće koju od nas svaki može naći u sebi, dobroj volji, osećanju svetosti dušine. Samo nam niko, ni iranska biblija zakrvljenih božanstava dobra i zla u svemiru, ni sve veličajne misterije o zlu i dobru u Praskozorju neukog i genijalnog gerličkog šustera (Mitrinović misli na Jakoba Beme, 1575—1624, nemačkog mistika, koji je bio po zanimanju obuđar, odnosno njegovo delo Aurora) niko nam ne otkri nespoznatljivi i, verujmo, divni smisao paklene istine da je zlo nužno, a zle volje i neslobodni ljudi neizbežni.

I mi, tako, ne znamo baš sasvim da li je u svakom od nas duboko u temelju bića u predrođenju uzidana svetinja moralnog čula i da li svaki može da oseti nebesa nad sobom i nebesa u sebi. Crna je istina da svi nismo za samo dobro i da je ogromna množina grdnih zacrnila grešnu koru koju gazimo; tako ih ima neizbrojnost bogomrskih, i vazduh nam je prezasićen životinjstvom, divljim, uzvrištalim, silovitim zadahom zlodela; rugoba nas preplavljuje i zakopava, i svi se gradovi ruše i nestaju osim ona dva neuništiva što zbog kazne pravednosti izgoreše u Starom zavetu. Zlo je istina, snažnija i nasilnija od dobra; zla ima; ima ih koji su od zla sazdani i koji žive u zlu, za zlo od zla; istina je i grdna. Treba je na kraju sveta od nekih prokletnika i ne mogu da stignu do njega, ne osećaju mu trag u sebi, nisu čuli za nj, ne može im se kazati, jer se kazuju istine ili neistine, a rade se ili ne rade dela ili nedela. Dobrota nije predmet nijedne katedre i ne može se naučiti ni iz reči onoga što ga razapeše radi bezgrešnosti ni onoga što je predikovao talasima i vrapcima; ona treba da se čini; treba je oživotvoravati u svom osećanju i svom delanju: biti dobar. Sve tajne i svi proroci su tu, jer dobrota ljubi sve i ljubi beskrajno, i one koji su pokraj nas, i onoga u kome smo svi.

Samo bol je veći nego zemlja, što je to odveć prosta filosofija za našu perverznu glad komplikovanosti i mudrost odveć aktivna i nekomotna za našu zakorelu i samoživu inteligenciju nepomičnog poimanja. Tako nam se ne može ili neće biti dobar, nije nam do ustupaka i žrtava od svojih nagona i svoje uležanosti, nećemo ili ne osećamo šta treba, ne možemo da počnemo; nema kraja. Nesreća je što ostaje. Ne može se stići do Tr e b a. Malo ih je što stižu prema strašnoj zacrnjenosti zemlje od onih koji ostaše ne spasavši se. Ne možemo se dakle svi sastati ni na jednom mestu. Pometenost i razasutost. Buči i vri rod dvonožaca, ugiba se zemlja pod silinom mondijalnoga gibanja, potresa se istorija od sveoceanskog ciklona modernih stihijskih sudara društava, država, rasa, civilizacija, stvara se čovečanstvo, ukroćuje se zemlja. Odjekuje vasmirom; približuje se čas zemlje: ljudstvo se sagrađuje, potamnela a još nezaleđena zvezda će da dobije reč. Strast je vatra; strast je greh; nesvest je divljina; nesloboda je snaga; noći stvaraju a dani razređuju; zlo potresa svetove, dobrota miluje: blago dobrima, slava zlu! Ne dopusti mira, užgaj i složi sve, paklu svetova! Dalje, dublje u sudaranje, lomnjenje, usijavanje, spajanje; napred preko sahranjenih mirijada i rasprštanih zviježđa novom i drukčijem navaljivanju i oblikovanju bezmernih masa; neka se otvore sve kozmičke utrobe i pokuljaju bezdanima svi pakli pravekovno zatomljenih i zatvorenih vatara; nebesa neka se zapale i sagore u plamenju rođene strasti, volja bića neka se izgrize i satare u sebi, beskrajnost svetova i svesilje života spane i uvije se u ništa, neprobudivu, neprevarivu smrt. Kraj strasti je smrt pre nego samozatajnost, predanost, podatnost dobrote, kraj greha je nesvest, ludilo, sažganje pre nego polaganje oružja pred milošću ili prestanak pred kaznom; zlo je u biću grdost u životu, greh u strasti, strast u snazi. Ali snaga se ne predaje i strast se ne odriče; zlo je u večnosti, život nerazrušiv. Bez kraja!

Početak je vatra, građa vatra, život vatra, kraj vatra: sveznalac iz Efeza je to pročitao, i saznao da je kraj početak a trajanje večnost. Izlazi da smo bez spasenja, i da se kroz sve prostore i sva vremena igra neizmerna orgija besmisla, i da mahnita neugasivi požar ploti; greh je besmrtan. Ali i naša dobra vera u srcu je u nama besmrtna i naša volja u nama neuništiva; jači smo od zemlje jer su nebesa našeg sna u nama, silniji od svakog greha jer naša volja dobra govori poslednju istinu, jer hoćemo da nam ona kaže najposledniju: vera u dobro. Mora da treba! Smisao mora da bude u nekom trebanju; ne dozvoljavamo istinitost besmisla dok smo duša i dok jesmo. Mi smo savladali našu nesreću u uzdigli se nad plot; mi hoćemo beskrajno trebanje, istinu našeg moralnog zakona u svemu drugom: zato smo tu da hoćemo da hoćemo dobro u nama i izvan nas, jer sve je u nama što nam se tiče duše. Napred i naviše! Treba savladati sveopštu nesreću i sve uzdignuti na plot: beskraj naš unutrašnji, ovaj moralnog imperativa za nas same mora da bude pobedilac nad svakim drugim beskrajem i nad svim, koliko ih ima, beskrajima! Duša mora da pobedi, jer ona treba, jer hoćemo da treba i jer treba da hoćemo; sloboda osloboditelj! Treba našom dobrotom iskupiti druge, jer su nemoćni da se iskupe mada bi hteli, ili jer su nemoćni da ne budu grdni; treba našom vrednošću isplatiti bezvredne; našim radom odraditi leventovanje dembela, našom mišlju razrešiti mučne zagonetke neumnih. Treba im pozajmiti od jačine naše volje, od neustrašivosti naše hrabrosti, neumornosti naše istrajnosti, tvrdoglavosti naše upornosti, pobedonosnosti naše svesavladnosti, duha, duše, srca, krvi, ploti, najdražeg i najpotrebnijeg blaga treba nasilno i neopazivo poklanjati; razapeti se za spasenje drugih kao spasitelj što nam otkri poslednju mudrost, razapeti se na trudni, tvrdi, nečujni, požrtvovni posao snaženja sebe radi raspoklanjanja što boljeg i većeg sebe drugima; biti blago tuđih duša, stvarajući sebe i živeći u sebi nemati se, |>iti neukrotivi ustanik protiv zla, borac do iskona protiv bestije u ploti, za slovo u ploti, protiv zemlje za nebo i protiv nasilničkih istina za san.

To treba; jer se ne mogu svi sastati i sporazumeti na nenalazivom i svuda prisutnom mestu T r e b a. Ne mogu da dođu; zar dovući ih ili doneti i, nasilno ih slomivši, spasti ih? Treba im ući u dušu načinom koji je mogućan i unutra se smestivši učiniti da osete T r e b a našeg srca i podatnost, sveumilnost naše ljubavi za njih, uvesti ih u nas, ušavši u njih i sastavši se na našem T r e b a. Spasen je ako ste magijski nenasilno i neosetljivo spojili dve prirode i slabiju učinili jačom; svanula je bedniku unutrašnja zora obnovljenja i snalaženja, saznao je odjednom sve od čega duša živi. A živimo radi duše, hoćemo da verujemo u to, pa, ako ništa, bar radi te jedine naše vere, mi tek živimo radi duše i njom se posvećujemo, snom, verom, željom, voljom njezinom; bitni, divni naš život je u njoj, njena sreća ili nesreća bitna je, čistoća ili nečistoća važna, istina ili neistina duboko i temeljito vredna. Otuda je njeno saznanje osnovno, njena misao do bića prodirna; sva druga saznanja, duhovna, mogu doći ili ne doći, ali je savršeno i veliko ako dođu, i to ako dođu sva koliko ih ima i kolika mogu da se smeste u duh.

Nemoguće nam je dakle sastati se svi, i svemoćna nas je većina onih koji su masa, silina, žestina, gradivo, zemlja života, onih čiji su volja i posao nagonski jaki, buka i snaga, pokret i napon života, stvaratelji dana, nosioci najdonjeg, prvobitnog, najmasivnijeg, najnebolećivijeg materijalnog života ploti, obrađivači zemlje, proizvoditelji opskrbitelji, plodorodni živim, stvarnim delima, zasnivatelji društava, država, sveizdrživi temelji civilizacija, primordijalni agens ljudske istorije. Ostaje masa i snaga, sadržina i vatra života, podzemno, do kraja duboko, životno široko zasnivanje, snaženje i rašćenje pobedne materijalne, zemaljske, građe svih nas zajedno; dušu našu osećamo u najunutrašnjijem, najsopstvenijem, neposrednom sebi, a oni nas osnažuju i održavaju u vidnim, spoljašnjim, zajedničkim nama, pojavni naš život, tvarnu objavu najdubljeg našeg unutrašnjeg bivstva, zemaljsko naše biće, plot našu, ovo bolno telo, meso, svesilnu i nemoćnu zemlju u nama. Živimo na zemlji i od nje, mada i ne za nju, i ta neizmeriva masa donjih i zemljanih, tih silno plotskih, pobedničkih i održavajućih svet, preobilnim i nadmoćnim bogatstvom zemlje u sebi zasniva i naš zemni bitak pozajmljujući nam i obasipljući nas blagom, bez kog bi nam duh potonuo u najnižu nesreću plotskog jada, a plot, bezdano gladna snage i slasti, svisnula i prestala da bude naša. Tvrda je nužda, gruba sudbina, ali svoje slovo mi doživljujemo u svojoj ploti a svetim snom duše, svim nebesima u nama, dobrom voljom, čestitim poslom svojim, bezmernim gađenjem od mesa, paklenim očajanjem od zla, zatrpanim i ugušenim u veličanstvenom očajanju temeljitog, iz svih dubina vršenja svoje dužnosti, sazdanja svoga dela, stvoriteljstva svoje vrednosti, sposobni smo ipak da budemo jači i viši od zemlje, spasioci samih sebe, razoritelji rođene ploti. Treba se dakle na taj način pomiriti, i treba sa odvratnošću voleti i sa preziranjem biti zahvalan onima što znače život zemlje i bez kojih ne možemo proživeti ni slovo u svojoj ploti, jer nam je život ploti bitno utkan u sveopšti zemljin život i nerazdvojno spojen sa plotskim životom donjih i nižih.

Gori su, ali isto tako nužni oni niski, najdonji, bezdano plotski, nezasitni, krvoločni, zagnojeni, izranjavljeni i istruli od zverske slasti, zločinačke naslade, bogomrske strasti, greha na nebo vapijućeg, krvavog užasa pomahnitale volje za grdno, za propast i pakao, radosni od zla, srećni od srama, opijeni od bezumlja, zgađeni na dušu, obesvetitelji sna, podivljali prokletnici i pobunjenici protiv neba. To je vatreno podzemlje života, usijana utroba ploti, gorući greh, zapaljena strast, to je vrućina zemlje, to toplina, i boja, i miris, i šuš, to čulna slast bića; od tih protuberancija bes krajnje strasti za život najposlednjija, treperiva i utihnula svetlucanja, meke i blage, snene varnice lepota su, čista sreća dušina, nečujni raj, blaženi zanos, sladostrasni poj začaranog sna u nama. Lepota je poslednja nevina nijansa toga buktanja strasti, naše uživanje u pesmi ili liku najtananiji odsev, nemo blistanje, bestelesno podrhtavanje volje za plot; a pesma nam je najslađa radost, najduševniji pokoj dana, daleki zaborav zemlje. Niko ne zna u čemu je smisao pobešnjele ploti kad joj najkrajnjiji, nečujno topli drhtaji grešnog sagorevanja miluju bezlobna čula otvorena slasti lepote, i niko ne zna zašto je lepota tako bolno i razorno skupa; misao se gubi u dobroj veri o svemilosnom i svesmislenom. Tek, greh je slast, i hrana, i lepota; na njegovoj toplini greje se duša, od njegove vrućine buja i ključa život; zadovoljstvo je snaga, snaga strast, strast slast; slast su čula, čula plot, plot je spol; spol je slast, a kraja nema. Greh je u srcu lepote, lepota najduševnije naše čeznuće; greh je blagorodnost duše.

Treba se miriti, a smisao je zla da izazove volju dobrih na junaštvo i na pobedu, bivstvo mu je u tome da treba da bude suzbijeno najtežim naporima, najmučnijim žrtvama. Ostaje opraštanje zlim i beslovesnima, popravljanje i suzbijanje njihovih naopakosti. Ideal ne bi bio ideal, sav od sna i beskrajne, čiste, neplotske, duhovne lepote i svetinja, kad bi nam bio ostvariv; zvezda čežnje i tajanstvena vodilja treba da bljeska visoko u nedohitnosti, na najkrajnjijoj daljini od nas, beskrajno, u snu, u duhu, u lepoti, u dobroj našoj volji: nečujno očajanje truda svoga ostaje, neizreciva, bezrečna čežnja ostaje; ljubav sveopraštajuća i svepoimajuća ljudstvu, vera u beskonačni napredak i mogućnost savršenosti, nada u dobri poslednji smisao bivstvovanja, u blago razrešenje od muka i grdoba zemljinih. Pokoj će naći svi, dobri pokoj, jer ima neznatna ali moćna manjina, koja čuje u sebi zapovest da treba spasavati sebe i sve i koja posvećuje svemoguću svoju volju pokoju svih; volja manjine dobrih je zalog sveopšteg izbavljenja: mir neka nam je! I rad; zanimljivo je poslovati nadljudskom neumornošću kroz goleme tegobe i neodoljiva iskušenja, truditi se kao očajni beznadnik, bojati se svaki čas proloma pod sobom ali ipak služiti svoju službu sve strpljivije i neumornije, celom snagom bića, svom divljinom ploti, svim čeznućem sna, u svim dubinama uveren da je pred nama zvezda i da nam je pobeda izvesna. Treba dakle raditi; zanimljivo je.

Tako je posao pred nama. Treba ići dalje. Kuda, znademo; ne baš najodređenije, ali ipak: trebamo ići od mesta Treba, prema zvezdi, raditi po savesti, bivati bolji, oslabljavati zlo u drugima. Ali kojim putem, pravo je pitanje; na koji način? Našavši se moralno, kako se naći u duhu? Šta da se radi u haosu saznanja? Kako mišlju pogoditi u žarište istine, tačno u sredinu, kako se izvesti iz lavirinta, gde je konac? I kako druge uveriti u istinitost svoje misli i izvesti ih na svetlost, u čemu je tajna sporazuma sa ostalim zabludelim? Početak je najpre razumevanje moralno; opraštanje. Bezmerno ih je beslovesnih i rđavih koji se ne mogu da sastanu s nama na ročištu Treba, onih što ne osećaju u sebi put do mesta polaska i sveopšteg sporazuma ili nemaju dovoljno snage da stignu do visokog ročišta; oni nas ne mogu da razumeju. Ali mi njih razumemo jer smo svemogući u svojoj dobroj volji i sveslobodni u svojoj hotnji; hoćemo da ih razumemo i možemo da im ne zamerimo; počinjemo opraštanjem. Oni nemaju svoje Treba u sebi, ne osećaju šta treba da bude istina i u tome im je nemoć saznanja. I kada najneustrašivije kopaju po sebi, kad im misao zaorava do najdubljeg dna duha, kad znaju sve neizmerje istina o tome kako stvari izgledaju u najraznovrsnijim mozgovima i čulima, kada su čvrsti u jednoj od neizbrojnih i najprotivrečnijih istina, neiskorenjivo verujući u nju, opet oni ne priznaju sve ostale istine neiskorenjivo verovane u tolikim neizbrojnim najnesložnijim mozgovima i čulima, ne priznaju, ne razumeju te istine, ne poimaju svezajedničku istinu, sveopštu, jednu u svima, istinu za sve, istinu koju tražimo, pravu, nepromenjivu, sveobjamnu i sveznačeću, tajnu svih tajna, otkrovenje otajstva, sveotkrovenje. Samo obujmivši i pojmivši istine svih istina, pravu i jednu istu istinu u svim bezbrojnim za se istinitim istinama, mogao bi duh ljudi da vidi sveotkrovenje, istinu svih istina, poslednju i jedinu istinu. Istinu koju od nas ne saznaje nijedan.

Ali za sve nas nema te istine i nema jedne; istina, je koliko i svesti, koje su uverene da je imaju u sebi; pocepani smo dakle, nesložni, raznomisleći, razni putevi su nam predodređeni. Ipak sličnosti ima, i glavna podela je na dvoje: prvi su svuda prisutna većina, drugi nečujno osetljiva manjina i osnovno su jedni i drugi među sobom slični i od celog drugog dela bitno različni. Prvi nose život, drugi vode misao, među prvima su grdni i beslovesni, među drugima oni koje boli nesaznanstvo i koji traže svoje istine. Među tim drugim jaka je većina onih što primaju i posvojavaju, uzimlju za istinu misao drugih i misao onih kojih je više, neznatna manjina je onih što dokučuju i izmišljaju misao, što žive u njoj i za nju. Od tih poslednjih, jaka većina onih koji tako znaju svoju misao da ne osećaju ničiju tuđu, od njih živi znanje, oni grade nauke, njihove su istine najsveopštije, najnesumnjivije, najneizbežnije, najsilovitije, oni su zemlja, sadržina, temelj sveopšteg duhovnog bogatstva i umnožavanja istina. Najneznatnija od svih manjina, manjina tih poslednjih, što dokučuju i izmišljaju, žive u misli i za misao, to je deo onih što razumeju sve istine i osećaju sve, koji poimaju i što ne znaju i osećaju što će znati, koji predosećaju sveotkrovenje i naslućuju ujedinjenje, izjednačenje, pomirenje svih istina, pravdu, mesto i vreme svih misli. Njihov pravac je napred i prema svim najprotivnijim i najdaljim mestima duhovnog obzorja, cilj im je obuhvataj, pregled, saznanje i poimanje celog obzorja istina koliko ih je god. Njihov pogled obujima krugove svih stanovišta i ujedinjuje sva stanovišta, sve najmnogovrsnije i najprotivrečnije istine nalaze svoju pravdu u sveobjamnom njihovom krugu krugova: svepojamnost je njihova strast, harmonizacija i destilacija haosa, oblikovanje bezobličnog sastavljanje rastavljenog, uglavljivanje izglavljenog, koncentracija disperziranog, svođenje besmislenosti i raznosmislenosti na smisao i jednovitost, ujedinjavanje mnogoga i svega u jedno, saznanje, osećanje, obuhvatanje, poimanje toga jednog sveopšteg i posvudnog. Oni bacaju najdalje i obuhvataju najviše, prilaze istini najbliže i pogađaju najsredišnjije; osećajući sve istine, oni ih osećaju kakve su u sebi i kakve su prema drugima, pravedno ih procenjuju i raspoređuju, i oni nalaze zajedničke vrednosti u svima njima. Nalaze vrednosti prema tome koliko im koja od tih istina t r e b a, koliko im odgovaraju dobroj volji, koliko krepe i nose volju, i dela, i osećanja, i znanja prema najdubljoj od svih istina, dubokoj koliko je ideal visok, istini dobrog sna što hoćemo da hoćemo da treba da je u bivstvu bića našeg i što je sve naše moralno bivstvo i sva bivstvena naša vrednost.

Istine su dobre ili zle, lepe ili grdne, korisne ili štetne; indiferentne, mlake, neosetljive istine nebitne su nam, nevažne, pravoj proceni vrednosti, jedinoj koju hoćemo, koja treba, koju treba da hoćemo i koju hoćemo da treba, moralnoj proceni, dobroj volji našoj. Tu sveopštu i beskrajnu istinu dobroga, lepoga, korisnoga, ugodnoga, Istinu Vrednoga, Dušinu Istinu, Istinu koja treba, hoće da saznaju i kažu nam ti iz najmanje manjine, najvažniji među najvažnijim, najviši među najvišim, istinu moralnog smisla, svemilosti, svesmislenosti bivstvovanja. Istinu da je dobro istina hoće ti najviši, istinu koju treba, dobro koje treba, treba koje je istinito, trebanje koje treba, dobro koje je dobro; istinu istinitu. Svespasavajući istinu beskrajne sreće u sebi vrednosti u sebi, zadovoljstva sobom, oživotvorenoga Treba u sebi; istinu dobrog srca, sreću lepe duše, vrednosti života koji sazdaje samog sebe utelovljujući prediskonski zavet u sebi, volju moralnog zakona ovaploćujući u delu svom, u činjenju svega što treba, nečinjenju ničega što ne treba. Istina tih iz najmanje manjine u tome je da je trebanje istina, moralna dužnost, lepota savesti, ne u tome da li je ili nije nešto nego da li ono treba ili ne treba; mudrost njihova je u tome, da je istinito ono što je unutrašnoj moralnoj lepoti našoj istinito, neistinito ono štoje neistinito u tom ogledalu. Istinitost istine sastoji se u njenom usavršavanju naše moralne lepote, u dobrom delu njezinom, u vrednosti za dobru volju; istina je dobrota, lepota duše; istinito što čini dušu boljom i lepšom. A pošto mi hoćemo dobro i lepo, istina je ono što hoćemo; istinitost ili neistinitost stvari i događaja zavisi od naše volje; Volja Verovati kriterij je saznanja.

San je nebiće i ideal je san; ali mi beskrajno hoćemo ideal: nebiće postaje bićem, a volja stvoritelj istine. Volja je sazdatelj ideala bezdano silan; ideal je vrhovna istina, neizmerno visoka; poslednja istina je naš san, naš zanos, naše h o t e nj e ; zamisao dobra u nama istina je, čežnja lepote u nama istina je; svetost naše volje je istina, božanstvenost, svemoćnost, sveobjamnost duše naše; slovo u nama je istina; slovo je dakle istina, mi najunutrašnjiji u sebi, mi smo.

Duša je dakle istina i što je duši istinito, istinito je. Duševno je istinito, što čini duševnim je istinito; što nam treba i hoćemo istinito je, a što treba da hoćemo, to treba da hoćemo da treba. Sve druge istine, neizmerno mnoge, najraznovrsnije i najprotivrečnije, mogu i ne mogu biti istinite, nisu uvek istine, jer uvek ne moraju da budu, a ne moraju uvek da budu, jer ne treba uvek da budu. Jedino beskrajna istina naše dobre volje mora uvek da bude istinita, jer treba da je to, jer treba da bude samo ono istinito što treba da bude istinito. Ideal je istinit premda je istina ideal, a istina je idealna, i ako je ideal istinit: treba hteti; treba verovati; treba pobediti neistinu voljom, delom svojim, istinu treba saznati sazdavši je: oživotvorenje ideala, istinu neistinitosti njegove dužnost nam je da hoćemo, smrt zla i rugobe, mračnoj neistini njihove istine dužnost nam je da dokrajčimo. Istina je dakle: da treba stvarati istinu i hteti istinu, ići prema zvezdi, hteti je dokučiti, zavetovati se snu, ostati veran zakonu dobra i lepote u sebi. Tu istinu ko zna, taj zna i sve druge jer im oseća vrednost ili bezvrednost, duševnost ili neduševnost, lepotu i dobrotu ili rugobu i grdobu, taj im je pravedan jer može osetiti volju sna, čežnju za idealom u njima, oprostiti jer razumeva ali i razumeti jer oprašta, izmeriti vrednost svih istina, smestiti ih sve na istinito mesto u pravoj, sveopštoj istini. I tu sveopštu i pravu, beskrajnu i poslednju istinu osetila je i razumela najmanja manjina od najmanjeg dela najmanje manjine, spasitelji i svetitelji, duboki kao sveopšta duša i jači od čovečanstva, istinu istina koje treba da budu, o svesamilosti, sveduhovnosti, svemilosti i svemislenosti; to otkrovenje su oni objavljivali svetu. Treba im slediti. Celim duhom; i posvetivši se tim otkrovenjem u sebi videvši živim očima istinu u svom srcu, oživotvoren deo sna u svom delu, ideal u svojoj volji, istinito, veliko čovbčanstvo, sveopštu lepotu dobra u svom biću treba i sabraću sazivati da im slede: istina je za sve, treba svi da je shvate. Teško je. Valjda i treba da je teško. Možda je smisao pobede da se trebalo boriti, napretka da je trebalo ići, spasenja da je trebalo biti zarobljen u nesreći rugobe i grdobe, bolesti, bola, muke i očajanja. Ali nije nemoguće jer treba da je moguće; uspeh je pred nama. Treba se dakle truditi; posao je pred nama. Oduhovljenje ploti dakle pred nama je, pobeda duševnih istina nad zlim i ružnim istinama niske i tvrde zemlje, rat za oslobođenje ideala iz tamnice nepostojanja, najdivnija od svih donkihotijada i najveličanstvenija od svih nemogućnosti, savršenstvo čoveka, bogosličnost njegova. Ne mogoše doći svi na mesto T r e b a. Treba ih sve dovesti; nekim načinom kojim se svi mogu dovesti; a treba da vode oni koji vide; da vode kuda treba. Mnogo ih je više, nesrazmerno, onih koji vide kuda treba nego onih koji prvi vode i doista vode tamo; vođeni oni vide; videći i sledeći one najređe i najviše pred sobom, oni vide i vode one najčešće i najniže za sobom; proroci i stvoritelji su prvi, apostoli i radnici drugi, ljudstvo, puci i narodi, treći, ako ne vrednost a ono snaga zemlje, ako ne svetinja a ono život njezin. Prvih je naučiti nas da verujemo u svemilost; i naučiti nas da poimamo, svesmislenost; i pre nas neposredno, otkriti objavljenje sveistine najvišim među nama, njima najbližim, tim drugim, tim što od njih vođeni nas vode. Drugih je pronalaziti onaj neki način kojim se svi mogu dovesti do T r e b a, prevoditi na jezik nama razumljiv božji jezik onih što daju svojom nebesnošću vrednost svoj zemlji, govoriti nam za nas i o nama kazujući nam istine koje treba da budu, i kazujući nam neistine koje jesu; drugih je, u tamnim, vlažnim, niskim dušama našim, ubogim i bednim, nesrećnim od bola i prokletim od greha, u ovim plotskim i nečistim dušama našim, gladnim, pohotnim znajući da smo načinjeni od gladi koristi i pohote slasti, govoriti nam pučkim jezikom, našim zemaljskim, učiti nas hraneći nas i zabavljajući nas, prostu mudrost našu, ubogu sladostrasnost, zanimajući se i zavaravajući. Trećih je biti vođeni; ići; ne ići natrag i ne kamenovati one što vode: oni im žele zdravlje i dobro, hoće da im koriste i da im ugode, a u srcu se stide zbog njihove sirotinje i nesrećni su od njihove nesreće. Religija i filosofija; nauka i umetnost; kultura i civilizacija. Ideja i život. Teorija i praktika.

Mišlju u život treba sići da bi se život digao do misli, teoriju primeniti na praktiku, oprobati je, iskoristiti je (i dokazati je) da bi se praktika intelektualizovala, spiritualizovala, do teorije; ideal treba ovaplotiti da bi se plot očistila i posvetila do ideala. Filosofiju treba pragmatizovati, nauku humanizovati umetnost demokratizovati; nasleđena bogatstva od drugih pokoljenja treba skupiti, srediti, proveriti, razdeliti, oživeti ih, iskoristiti ih po pravdi i za sveopšti napredak, dosadanju istoriju provariti i sazdati je nepokolebivim, nepromenjivim, sveopštim, jednim istim temeljem pod sobom. Na skretnici smo istorije, tu negde ovih dana, ovih godina, ovih stoleća, na prvom kraju kulminacije, na početku druge trećine, kada se istina nacija približuje izmaku svoje istinitosti a početku svoje istinosti se približuje istina rasa; ta kada počne da biva neistinita, počeće da biva istinita poslednja istina čovečje istorije, skupo plaćena istina čovečanstva i čovečnosti: vrhunac savršenosti ljudske, treća trećina istorije. Približujemo se dakle srednjoj, novoj i boljoj, eri istorije, i moramo je budni i spremni dočekati: dočekaćemo je izvesno jer ćemo tvrdo poslovati i pretrpeti sve nadzemaljske bolove iz temelja duboke krize i sveopšteg temeljitog prevrata; pretrpećemo pak i poslovati jer nas goni napred! zahuktane istorije i više! moralnog zakona u nama i u njoj; volja ideala, istina naše volje jamac nam je veličajnog uspeha što je pred nama. Drugoj se eri dakle približujemo, i časno i slavno ćemo je dočekati izvršivši svoje Što Treba i što će biti potrebno nasleđe drugoj eri; a naše je istorijsko treba: završiti prvu, zaključiti je, vekovnu brazdu zabrazdati za sva vremena, našu pravdu joj odati i kroz nas, nju celu zbijenu i zgusnutu u najbitniji i najvredniji smisao njen predati je novoj, zasnovati je u njen temelj, zajedno sa našim trudom i dobitkom za one najposlednije u nedogledno dalekoj, završnoj, usavršenoj istoriji, dobroj i visokoj budućnosti roda ljudi.

Nas je što smo pri kraju a pred početkom, da veliki posao, već preduzeti ponegde i zasnivani na mnogim stranama, posao Svođenja u Sintezu i Privođenja Svrsi, bivstveno važan i visoko kreativan posao izvršimo celim poštenjem izmučenih i bolno razapinjanih između dvaju svetova; nas je građu da pripravimo najosnovniju za kulturu ljudsku, opšteljudsku čovečnost, nasleđena i nepregledna ali najraznovrsnija prirodom i važnošću blaga da procenimo i rasporedimo, pravdu da odamo dosadanjim vrednostima i da predamo budućim nacrt sistema novih vrednosti. Taj nacrt će biti, osim najveće i pravo delo moderne takozvane civilizacije, još i pozitivni rezultat razvoja našeg roda što ga je bilo do sada, klice za pravo ljudsku uljudbu duhovniju od naše i duhovniju od svih starijih od naše. Nije ekspanzija životne snage i spazmodičnost našeg osećanja života lepota i prokletstvo nas današnjih nego i disperzija i decentralizacija duha, nesnalaženje volje, prenatrpanost saznanja; prvo je znak krajnje potencije naše, bezmerne mogućnosti da se sazdamo u svoje izraze, moć naša; drugo je znak posrtanja pod tištanjem istorije bez mere silovitim, i ono je kategorička zapoved da moramo prečistiti račune, proveriti vrednosti, pregledati svoje terete i izabrati što je bivstveno nužno od njih, učiniti lakšim i snošljivijim to što moramo da, preko sadašnjosti, prenesenu do budućnosti, kontinuitet ljudske istorije oličen u nasledstvu materijalnih i duhovnih blaga; takozvanih »materijalnih« jer su u stvari sva blaga duhovna koja su za duh, a za duh su sva, jer je telo za duh; materija je radi potrebnosti njene duhu. Revizija vrednosti je klišeirani naziv poslu koji je pred modernim ljudstvom, i sklop vrednosti, i prevođenje u život svih odobrenih vrednosti, pravedni parastos pokoj u istoriji prestalim vrednostima, neistinitim ili nevažnim za sistem vrednosti koga nam je dužnost predati u nasleđe budućim procenjivačima starih i graditeljima novih vrednosti. A nesnalaženje volje i nesporazumnost i neodlučnost o utvrđenju Svrhe, i strašna razgranatost i preobilna proizvodnja saznanja pojedinačnih, nesposobnost da ožmemo bitne sadržaje i da stvaramo organizam iz najraznovrsnijih razina saznanja pravi je i najteži bol naš duhovni; pravdu društva je nesrazmerno lakše oživotvorit,i nego pravdu moralnih i intelektualnih vrednosti] Bez religije smo u stvari mi današnji i bez filosofije; jer ne živi naša filosofija u nama i jer nam život nije posvećen jednom religijom: a život je, vrednost za život, sveza iz teorije i sveza iz praktike što mi tražimo. Filosofija za život, mudrost stvaranja imala bi da bude naša filosofija. Ona to nije, jer je više filosofija onih od juče ili onih od prevekova nego nas živih od danas; a ono što ima filosofije pravo nas današnjih, pragmatizma i humanizma nazvane, nejako je još i nedostojno naše životne dinamike, filosofija života premalo bučna i premalo silovita za našu volju moći. Posle, ona je i premalo izrazita u pozitivnom, što preciznijem, postavljanju Svrhe, i drugo, ona nije filosofija, sistematika i integralizacija znanja, esencijalizacija fakata u zakone i zakona u princip; metoda je više nego filosofija i samo je tendencija. Naši pragmatisti su preko mera bez sistema, pisci sistema su o teorijskom isključivošću odveć jučerašnji i sasvim premalo sutrašnji; a naša filosofija treba da je filosofija, misao o celom bivstovanju, ne manje nego pragmatika; overivanje i primena rezultata saznanja u praktici, iskorišćavanje vrednosti u istinama, humanizacija, ne samo sistematizacija i sinteza nauke, treba da je jedna Pragmatična Filosofija. I, pragmatična, ona treba da sađe u akciju i zasuče bijele rukave poslujući na dobru nas živih i spremajući dobro budućih, i, pri svoj pragmatičnosti, naša filosofija treba da ostane jedna Teorija Svega i Teorija Vrednosti više od ičega drugog: teorija svih vrednosti, sistemska teorija vrednosti, jedna filosofija. Filosofija Vrednosti dakle, procena celog sistema razina vrednosnih i sklop celog tog sistema, od vrednosti logičkih do mehaničkih, metafizičkih do nacionalno ekonomskih; sve od čega ljudi žive ima tu živo da bude, metnuto na svoje pravedno mesto, najmaterijalnije razine praktike sa najnematerijalnijim razinama fikcije. To znači koliko da razina etike treba da ima bezmalo sveobjamno i isključivo svoje mesto u sistemu razina; jer je filosofija pragmatizma, više od ičega drugoga, jedno priznavanje volje dobra za kriterij istine, najviši, jer je naša filosofija pravda stvari koju im odaje naša volja, procena svih vrednosti prema Idealu koji hoćemo. Nova filrsofija, koja baš u ove dane čini napore da zamisli samu sebe i napreže se da se iz mutne i ekspanzivne tendencije izbaci u ideju, u celu filosofiju, samo to će moći da bude: traženje načina da se učvrsti hegemonija etičkoga kriterija nad svim kriterijima, on jedini da bude autonoman, svi drugi heteronomni, za nj imajući vrednost i od njega dobijajući svoju pravdu u Sistemu Vrednosti.

Kazao je pravomisleni i sveobjamni duhom Volfgang Gete da treba ostajati na specifičnim terenima, umetnost u umetnosti, nauka u nauci, i tako dalje; u umetnosti, skulptura treba da ostane skulptura, muzika muzika, poezija poezija, i tako dalje: istina zdrava kao slavna pamet božanstveno razumnoga koji je reče; nastaje kraj plastike kad se počne molovati u mramoru, kraj muzike kad se počne slikati pejzaž a prestane svirati pejzaž, kraj poezije je pojam, kraj nauke trop. Ali nas uči naš bol da smo načinjeni od duše više nego i od čega drugoga, i prestaju nam biti vrhovno skupa blaga uma i sreće od teorije; volja pak naša za dobro, stremljenje k idealu, bezmerna sugestija u kojoj se ne razaznajemo, da je dobro ono što je moralno dobro i da je čovečno ono što je duševno, naučila nas je i traži od nas da odajemo pravdu duši; carstvo nam je i zemaljsko i nebesko u njoj. Od duše nam je sazdano bolno telo, od duše i duh zamoreni, volja nam je sva duševna, život duševan hoćemo; a nisu nam skupe istine, koje duša ne razume; treba nama da~ našnjim govoriti duševnim jezikom. Odveć smo izranjeni za nauku; trebaju nam melemi boljega govora i lepših vrednosti no što su govor i vrednost nauke. I odveć smo od štimunga načinjeni i od uvređenih smo nerava za filosofiju, i ko hoće nama da govori o svemu, neka naslika svoju metafiziku, neka u sonati jednoj odsvira svoju religiju, nek je ispeva, nek je reče kroz dušu. Ne podnosimo pučke govore; pomalo je i elegancija ime našoj Tragediji. Tek, kroz dušu treba govoriti nama današnjima jer smo odveć zaposleni sobom da bismo se mogli žrtvovati za nečiju praktiku ili nečiju teoriju; a vrlo se jeftino izražavati pučki, i ništa kraće od pojma. S druge strane, od zemlje ništa svakodnevnije, i ni za jedan izraz nije potrebno manje misli koliko za rad, praktiku, život: a hoćemo o Markovim konacima da se priča, o onom sa druge obale, o onom čega nema i što se ne zna šta je. Stomačno se živi i pučki se živi, grdno se i nisko živi, i prevrat je bezbožnika protiv svakog ideala što doživljujemo; u Pravdu veruju ovi mladi što se bore za čast i više od sebe vole san. Za ideal se ne živi u civilizaciji; srozano je čovečanstvo u civilizaciji, krvavo je vređan san ljudstva u njoj. I to je u vreme titanizma materijalnog, urnebesnih pobeda od kojih biva ojačana jedino zemlja i zadovoljna manjina bestidnih koji su nadmoćni niskošću novca i vladaju ubogim masama što žive za rad i rade za zemlju u sebi. Izvređani smo i izubijani i prljani i nagrđivani od bezdušno neduševnog i bestijalno nečovečnog življenja od kog se potresa zemlja, od bučanja i urlanja, treštanja i prolamanja od kog smo ogluhnuli i koje nas premlaćuje drednotošću i burzovnošću svojom; a kako će nam malo pravde biti u tome što će nas daleki budući milovati sažaljivo nas se sećajući i spominjući nam časnost, nas koji htedosmo ddžopu u doba nejunaštva i podlog puzanja pred neizbrojnim monarhijama! Kako će nas mrtve vređati stočnost i krdost gaženih pukova koji podnosiše uvredu svom ljudstvu koje znači carovanje ili kraljevanje ili vlada krvlju plemenitih ili novcem bogatih; kakav crni i mučenički život gađenja i nemoćnog preziranja ćemo mi pravo današnji, pošteni sinovi sutrašnjice životne i duhovne, još preživljavati, i koliko bez kraja dugo još! Moloh je bog i monarh je bog; božanstvenost sna moralnog je obesvećena zversko zločinački i sramotno po čovekovu istoriju: ne može se više ovako beščasno i bogomrsko živeti, i nećemo da živimo sebe nedostojno mi što smo sutrašnji u današnjici! Pod noge i pod žrvanj moć stvarnosti, san čovečni naš, lepota dobroga vreme je da se zacari nad obezglavljenim carstvo-kraljevstvo-kneževićima, elementarna pravda neka sađe na zemlju i dužnosti čoveka neka progovore u pravima građanina, prvi dan čovečanstva neka se rodi, prvi civilizacije koji nije uvreda Boga ili uvreda čoveka! Čovečnost hoćemo mi do Boga ucveljeni što bolujemo od bezakonja silovitih koji su beščasnost zemlje, i pravdu božju hoćemo mi prebijeni od nesreće što živimo u sramnome danas! Za dušom je dakle vapaj naš i za oslobođenjem od rugobe urlik; i odveć imamo srca za Ideal da bismo ga imali za zemaljstvo kakvo bilo, pa čak i zemaljstvo duhovnih istina ili zdravih mudrosti. Smoždeni smo od umora i klonuli od nesnalaženja; i izgubili smo od intelektualnih ambicija. Jeste, nemamo gordost visokih otkrovenja duha mi današnji, i ne razapinje nas volja da izumevamo infinitezimalne račune i zakone gravitacije; ni prestabilizovana harmonija nije naša elegancija, ni fenomenologija duha. Kruha gladnima tražimo i pravde potlačenima; volja dobroga pod svaku cenu, vapaj za spasenjem je gordi pad naš, tužni naš ponos. Pravdu duši hoćemo. Život duši hoćemo. Dobro njeno, lepotu njenu, istinu njenu; ogađeni smo u srcu od materije koja nas je htela da spase bestijalnim gaženjem čoveka ovaploćenim u civilizaciji modernoj, u moralu ponoćno mračnoj stranici povesti čoveka: i ne verujemo u spasiteljstvo duha: duh je pomagao bestijalnosti civilizacije i izmišljao joj oruđa za ponižavanje čoveka, i duh je — znamo to dobro i nećemo zaboraviti, nikad oprostiti, ljuto ćemo se osvetiti, svirepo kazniti za to — duh se nije pobunio protiv monarhija, i filosofiji i naukama nije bilo stalo što je mrak prekrio masu ljudstva i što je temelj života bio nečovečnost i bezdušnost. Spasiteljstvo duha nam nije sveto; ne vjerujemo u nj. Spasiteljica je duša, duša je osloboditelj. Carstvo duše tražimo, oživotvorenje sna njenog; život moralne lepote hoćemo, pa i protiv duha, još pre protiv infamnosti civilizacije, protiv zverstva stomačnog najpre protiv života ako se ne može drukčije, sa smrću ako se nikako drukčije ne može! Smrt, prestanak svoj, nepostojanje voljni smo da podnesemo pre nego nedostojni život čovečanstva kakav je današnji vek hegemonije evropejstva i materijalne civilizacije; jer smo gladni bezdano da osetimo čoveka u sebi, da zapeva duševnost u nama; neviđenb hoćemo i nečuveno, moralnu lepotu na zemlji, mir i dobru volju među ljudima! Mi smo umorni od tela, prezasićeni duhom; zadovoljstvo tela nam je jeftino a sreća duha neskupa. Skupa je kao milost Betovenova lepota duše; velika kao misao božja moralna lepota. I usuđujemo se da sa jadom i strahom u srcu pristupimo svetotajstvu mi sutrašnji što se voljom udesa rodismo danas; zavetujemo se biti protiv tela i protiv duha, za veliku slavu čovečje duševnosti, za bogusličnost našu, čovečnost ljudskog roda. Odričemo se zadovoljstva tela i sreće duha, blago duše nam je neizmerna lepota i život svoj polažemo u svoju dušu. Vrednost u moral. Poslednja vrednost čoveka je njegov moral; jer je potrebno da u nečem svi budemo jednaki pred Bogom. Za onaj svet se odlučujemo mi sutrašnji od danas, protiv zemlje. Protiv bestije u čoveku i protiv civilizacije u kulturi.

Jer je civilizacija mudrost bestije i stvaranje je njeno volja zemlje; za dušu se ne brinu monarhije. Potrebno je nemati osećanje časti i ne biti gord na svoje čovečanstvo. A produbljenje pravo, moralno profinjenje kulture i produbljenje materijalno njeno, prodiranje u zemlju života, u beskonačni narod koji rabota i misli o prehrani, dopustivo je ukoliko je nužno za civilizaciju; a ova treba da se završuje kapitalizmom, militarizmom, klerikalizmom, socijalnom disproporcijom i moralnom beščulnošću; treba dokrajčiti ljudstvo u čovečanstvu, a države ne postoje zato da budu oživotvorenje kulturne politike i da nacije pripravljaju za čovečanstvo. Ali mi sutrašnji dopuštamo civilizaciju ukoliko je ona neophodna za kulturu, i ako se ne može završiti seljačkim i genijalnim idealom Tolstojevim neka se završi pametnim i filistarskim idealom Spenserovim; samo jednom perverzijom i pesmom nekom neka se završi, pa makar i preverzijom koja pazi šta radi i pesmom koja nije mahnita od raspevanosti. Tehnika je čovečanstva ova slavna civilizacija koja nam je živce izgrizla i od koje stenje i pod kojom klonjava zemlja stara i tvrda noseći je i buneći se protiv nje, kao što je bolno ovo telo koje nam je život i kletva, tehnika onoga što je unutra, što je sadržaj i smisao, vrednost i razlog, duša; proživljuje se duša u telu i s njim, i da bi živela ono treba da živi i ono: radi trebanja njenog, ono ima jedno Treba također. Tako je posvećena jadna plot. Tako nepravde civilizacije dobijaju opravdanje, kao mučenje opšte misli da nađe pravi izraz, strahovito grešenje u načinu i u probanju posla i oruđa, bestijalnost koja je životna snaga zemljina, kao što je bestijalna snaga zemlje u nama životodavnost naša. Analogija je najpotpunija i skladna do u bivstvo ova između ljudstva i telesnog njegovog života i čoveka i njegovog telesnog života, između civilizacije i materijalne borbe naše za telo, kulture našeg materijalnog života; analogiji se toj pridružuje, jednako potpuna i skladna, analogija tehnike takozvane i sadržaja takozvanog u estetičkom delu: psihofizički paralelizam je i tu, u umetnosti, velika istina o biću i o konstituciji njegovoj. Moral dela je smisao i vrednost njegova, sadržaj u njemu, unutrašnjost, duša njegova, telo mu je građa njegova i njegova tehnika, nužnost njegova, mogućnost fizička njegove objave, vrednost što ga uslovljuje materijalno, sazdaje ga kao telo dušu što drži u sebi ili kao civilizacija kulturu, čovečanstvo čovečnost, biće ideju. Tako nije samoubijstvo i nikakvo samoodricanje nije što mi tražimo, nego pravda duši, dužno i prenebregnuto poštovanje, velika pažnja njoj, i kad se bunimo protiv tela i telesnosti to nije zbog toga što njega ima ili što bismo bili zaljubljeni u nirvanu ili nemoćni da se bijemo sa životom. To je zbog isključivosti, nepravedne i pogrdne, koju je telo oduvek imalo u golemoj meri i koju telesnost u naše doba ima preko svake mere; to je zbog poniženja pravog dostojanstva i najboljeg života našeg koji je duša. Ona treba da pravdu dobije, i oštro se treba suprotstaviti nasrtajima kojima se proslavlja naše vreme neslavno se zapisujući u istoriju, i treba joj nadoknaditi sve gubitke i osvetiti sva bacanja blatom na nju. Nas je bolnih da popravimo grehove otaca protiv čovečnosti u nama koja je naša božanstvenost u kojoj je duševnost ime; i najbolji i najteži naš posao, pravi i veliki zadatak, veoma veliki, odlučno važan po svu čovečnost budućih, okajavanje greha koje nismo mi učinili i blistanje vrlinom od koga će biti visoke duševnosti onih što će nastaviti pravi put naš, oduhovljavanje je skrajnje svega materijalnog i prevođenje skrajnje svega duhovnog u duševno: duša iznad svega. Duša Iznad Svega je lozinka vodilja, i saznavanje, čuvstvovanje i delovanje nam je vredno ukoliko je vredno za dušu, sve materijalni, i sve duhovno u koliko je od značenja za život dušin, čast i silu njenu, njenu lepotu unutrašnju, moral u njoj.

Spiritualizovati treba do poslednje mogućnosti ceo život i sve biće, i to spiritualizovati još više u smislu učiniti duševnim nego u smislu učiniti duhovnim; bilo ih je koji su i brinuli za duhovna blaga, podosta njih, mada su i oni i odveć retki prema beslovesnim, ali ih je nemoćno malo bilo koji su se brinuli za pravo duševna blaga, za najviši život čovekov. Treba izvesti reviziju vrednosti prema kriteriju zahteva duša, i graditi sintezu celog saznanja, stvarajući novu filosofiju, onu bolju od jučerašnje i bolju od svake pređašnje filosofije: koja će odati pravdu duši, i koja će biti davanje pravde svim stvarima kroz moralnu lepotu Ideala. U sistem svesti, u sintezu izlučiti, prevesti na duševni jezik, objaviti pucima i narodima istinu o tom šta treba i šta ne treba; i mesto služiti silnicima i potpomagati nasilja protiv čovečnosti, duhom će trebati biti vladar duša i kazna silnika. Reč Zakona i Republike da bi filosofija trebala da upravlja državom istina je bez kraja mada služi na porugu' onima koji za hleb prodaju ugled i za život čast, kojima bezakonja moćnih nisu grdna nesreća ljudstva ni povrede gordosti čovečje nisu strašni greh protiv duše. Filosofija budućnosti treba da prestane biti impotencija sadašnjosti; ne trebaju teorije saznanja nama vređanim do srca nego snaga da oživotvoravamo Ideal i da srušimo nasilje. Filosofija budućnosti ima da postane najbolja brana protiv nasilja života, živa snaga čovečanstva, moć životodavna, duboka praktika, veliko stvaranje; ona će imati da zasniva države i preporođava društva, kulturna pedagogika neće biti još nestvorena filosofska disciplina, a kulturna politika neće biti blaga želja nesposobnih da imaju mudrost vlastodržaca, nemoć mudraca da oslobode omađijani narod koji je građa za zločinstva protiv čoveka koje predstavlja moderna država, monarhija moderna, naročito dekorativna samo, ili istinito bogomrska. Priznaćemo za veliku mudrost onu koja nasilnicima izbije knut iz pesnice i koja potlačena krda pretvori u građane i ljude; siti smo druge filosofije svake, i žongliranje pojmrvima nam je veliko koliko bogatunske zavere protiv dugog vremena i blagorodno rasterivanje dosade onih što su umorni od nerada. Ne priznajemo za stvaranje nikakvu teoriju, mi umorni od nesreće i namučeni od nepravda drugih što ih podnose treći, i veliko nam je stvaranje ono koje izmisli bolji život i koje pomakne ljudstvo bliže velikom snu, zemlju nebesima. Hoćemo filosofiju praktike, mudrost živeti, Teoriju napretka, posao životvoran. Mi smo videli da konstruisanje pojmova nije poboljšalo život ljudi i videli smo da civilizacija znači utvrđivanje bestije u ljudstvu. A život hoćemo i čovečnost hoćemo mi razapeti od snage i gladni milosti; bez vrednosti nam je što nas ne pomaže i protiv nas je ko nije uz nas. Materijalna kultura življenja, društvo i država, promet i proizvodnja, pomoći će nas tehnički i praktički, nauka i filosofija daće nam građu za pregrađivanje i građenje nove nauke i filosofije koja će potpomagati zasnivanje čovečnosti na zemlji, svrhe radi koje je ona vrednost i koja ju posvećuje. Telo nam je zaslužno jer ne možemo dušu da osetimo drukčije nego u njemu jer kroza nj govorimo sa zemljom i živimo njim; a hoćemo čovečno življenje, nas dostojno, veliko življenje mi koji gledamo najprvije granjavanje preporođaja, veće od svih, ljudske volje i slike ljudske o svetu, poimanja novog o životu. Tako pomirujemo sve mi, prevratnici, i iskorišćujemo sve vrednosti hoteći dobro; tako je dakle pred nama golemi posao koji će da bude pravda dosadanjoj istoriji i predavanje velikog nasledstva novoj istoriji, ovoj što se približuje i što će biti više istorija rasa nego nacija, i više čovečnosti ljudske nego rasa čovekovih; tu u drugoj, veličajno dugoj, eri razvitka duha biće pravda nama i zasnivanje poslednje, pravo velike istorije čoveka, blagorodnosti ljudske, pravde na zemlji. Pre njihove praktike naše teorije naše je da stvorimo teoriju njihove praktike; tako smo mi sutrašnji što živimo danas bliži unucima najdaljim što će imati pravo nego najbližim dedovima što su imali krivo; jer je njihova praktika bila odveć praktična, njihova teorija odveć teorijska. Teorija je praktike što je važna dužnost nas današnjih, overenje starih vrednosti i postavljanje novih, sinteza i integracija celokupnog znanja i umenja i imanja i aplikacija, pragmatizovanje svega za upotrebu novog, boljeg od nas, ljudstva. Filosofija vrednosti će biti naše veliko delo, mudrost stvaranja.

Filosofija Vrednosti je što nam treba, ne manje Filosofija nego Vrednosti i ne više Filosofija nego Vrednosti. Odveć su visoko govorili oni što su imali beskrajne duše a odveć važno oni što su imali mudrosti; tako smo mi, u stvari, ostali bez otkrovenja o tom šta je svet i šta treba da se učini s njim, i veliko čovečanstvo nije čulo ništa od svega toga. Mnogo je privilegisana filosofija sa naukom, mnogo u sumnjivo misteriozno se drže neizbrojne crkve; a od umetnosti, dobri puk ima ono što isprede sam iz srca kao u prehistorijsko doba, i ima muziku cirkusa i poeziju bircuza. Demokratija je ponegde osvojila državu; treba da osvoji i duh uzapćen u riznicama teoretičara koje hrani i koji su bezdušni za nju; treba demokratizovati nauku, treba vulgarizovati filosofiju, umetnost popularizovati, religiju prevesti iz sujeverja u verovanje u Boga. I protiv saveta Geteovog o strogom deljenju, specifičnih terena duha, treba zamesiti haotičnu nebulozu primordijalne snage i bivstvenog spajanja svega sa svim i neraspoznavanju ničega ni od čega. Plastiku treba vajati, pejzaž slikati a ne pripovedati ga, muziku pevati iz punog srca a ne sricati je i mucati je; i filosofija treba da je sistem, nauka egzaktnost; samo je nama nužna filosofija koja peva u svom sistemu, nauka koja nam hoće dobro, plastika koja je simfonija, portret koji je roman; i treba nam muzika velika koja je odsvirana religija, i poezija koja je metafizika, i ples koji je filosofska teza i gluma koja je socijalna revolucija. Čovečna umetnost nam je potrebna, lepota koja govori o čovečanstvu, i kratko treba da nam se govori, i uvek sve treba da nam se kaže: anticipaciju čovečanstva budućeg mi hoćemo u maštanju današnjeg, san dalekog i velikog, prožimanje svega sa svim, dodirivanje svega sa svim. Jer je duša sveobjamnost i pravda svega, ljubav za sve; jer će ljudstvo koje sanjamo biti pravda svega i ljubav za sve i sveobjamnost, haos veći od svakog reda, zakon zamršeniji od svakog haosa. Mi hoćemo humanizaciju nauke i filosofije i tehnike i religije i društva i života, mi hoćemo oduhovljenje materijalnog i prevođenje duha u dušu; carstvo dušino hoćemo da je u nama, jer je carstvo božje u njoj. Sa razlozima, osim sa uzrocima svojim, dosadanja filosofija je bila odveć filosofrja, nauka odveć nauka, religija odveć crkva, društvo odveć sistem socijalnih klasa, država odveć žandarmerija i finansija; književnost je bila premalo muzika, slikarstvo premalo književnost, plastika premalo religija, muzika premalo metafizika: jer je umetnost bila premalo umetnost, govor morala dušinog kroz intuitivni izraz; jer je duhovna i tehnička funkcija čovekova bila odviše duhovna i tehnička a sasvim premalo integralna: koja izražava sve, koja hoće sve, koja ima vezu sa svim, koja je od značenja za sve drugo. Vreme je da se zameša haos i da se otključaju isključivosti i spoje nespojivosti dosadanje; da se na čovečnoj vrednosti, njegovom pravom biću, zasnuje život za čoveka: da se duša uzme za osnov svakog zidanja i približavanje čoveka k Idealu za kriterij svake vrednosti. Umetnosti treba umetnost da budu, a ne samo slikarstvo, plastika, arhitektura, muzika, literatura, ples i gluma; o duši i o duši celoj, i o duši velikoj treba da govore, o čovečanstvu; moralnu lepotu, sadržaj moralni; treba da znače; treba da je u svakoj od njih i u svakom delu od svake od njih cela čovečnost, veliki život; religiju i filosofiju treba da nam peva lepota, moral treba ona da nam govori. U umetnost treba život koliko ga ima da se unese i duša u svoj potpunosti i dubokoj lepoti; ceo čovek treba da je osvojen, sav u potpunoj duši i u najdubljoj njoj, od velikih reči koje govore o čovečanstvu | iz dekoracije što se zove umetnost. A filosofija, osim što treba o životu nas ljudi da sazna sve i osim što je njezino da nam otkrije istinu o tom što treba, treba, zajedno sa naukama kojih je ona vrhovna sinteza i moćni organizam, da počne govoriti ljudskim jezikom, a ne ni svetim i visokim kojim su govorili geniji ni profanim i nedarovitim kojim su govorili i govore kompilatori i vaspitači mladeži. Filosofija treba da nauči dušin jezik da bi mogla da govori dušama; jer se ne govori duhu ako se ima nešto da kaže nama modernim. Nego pesmom, i simbolom, i paradoksom, i intuicijom; treba misliti u štimungu. Odveć je docentski misliti u pojmu; a što Imanuel Kant nije mislio sa štimungom u duši, nije dokaz da je mislio sa docentom u glavi.

Nije da se slika u skulpturi ni da se svira u njoj što tražimo, niti je doktrina što tražimo u muzici, ni kulturna pedagogika u literaturi; nego je naša tražbina da sejkaže ceo čovek u svakoj lepoti, duša sva koliko je ima, integritet našeg bića da dođe do reči u umetnosti. U plastici svojoj, jednokomadnosti, odbijenosti od stene, izbočenosti, zabreklosti od snage zatvorene u istesanu ili izlivenu formu, u celoj neslikarstvenosti svojoj i u celom miru i materijalskoj svojoj čvrstini, naša skulptura treba i da slika i da peva i treba da kaže tragediju ili dramu ili poemu ili roman; treba da evocira, punoću i celinu onog što je bitno u čoveku davši i onog što ga čini živim, dušu, i sve slikarstvo predmeta koji obrađuje, i treba da, u sugestiji našoj, prestaje biti materijalna i postaje spiritualna kao muzika, okamenjena simfonija, pesma izvajana treba da bude, veliki govor o celoj duši čoveka. Osim arhitekturu, koja je plastici imanentna po prirodi plastičkog materijala i prirodi plastičkog sredstva, tela čovekovog, u osnovi jedino tela čovekovog, naša plastika, ne u svojim tehničkim efektima i u svojoj materijalskoj prirodi nego svojim ulaženjem u dušu, i u sakristiju njenu, naš moral čovečni, našu dostojnost da budemo smisao zemljin svojom rečju za dušu, govorom svojim našoj unutrašnjoj lepoti, treba da nam govori o svemu i kaže sve, celu dušu da predstavlja i da osvoji celu dušu, i ono što je slikarsko u duši, i ono što je muzičko u njoj i što je literatura u njoj, i što je ples u njoj, sav orkestar, sav spektar, celo čovečanstvo dušino da zatreperi reperkusijom a ne samo duša vida ili duša mišićnih osećanja i osećanja težine. I govoreći na svoj način ali svojom umetnošću zatresajući sve čovečanstvo dušino, izazivajući u duši asocijacije i analogije iz svih drugih umetnosti, naša plastika ima da osvoji celog čoveka osvojivši mu dušu, i čula u njemu, i misao u njemu i volju u njemu, da stavi u pokret sve biće njegovo moralno, da život uzbudi u njemu, Čoveku o Čoveku da kaže krupnu , reč, krupnu i kad je sva svila i nijansa i nagovešten osmeh i uminuli jecaj kao i kad je strah božji od drame, lom snaga od drame, vrtlog strasti, ponor misli koja ruje u srcu bivstva. Naša muzika u svojoj muzičnosti treba umetnost celu da dade i celu duševnost i punog čoveka, integritet života, sistem i sintezu njegovu, ono što i filosofija treba na svoj način da nam dade i što je posebni njen zadatak; jer je Umetnost uvek načinjena od umetnosti svih i najraznovrsnijih, i jer je duša sva u svakom momentu svom: kad se svom punoćom i celinom oživotvori u umetničkom izrazu jedan njen momenat onda je tu, implicite, i integritet duše, a čim je cela duša tu onda je i čovek ceo i ceo život. Tako je svaka velika umetnost ujedno i svaka druga umetnost, evokacija svih drugih, i mada mi ne tražimo da se prestane biti muzičar kad se jedno čovečanstvo izražava materijalom tonova akustičkih (jer ima i tonova oka, i tonova mirisa, i tonova, svoje vrste, okusa, i tonova unutrašnjih mišićnih osećanja, i bezbrojno drugih sve komplikovanijih i tamnijih i dublje u našoj bestiji; a ima i pravo dušinih tonova, takozvanog estetičkog tona i moralnog tona), mi tražimo vibraciju i reperkusiju svih tonova, cele vasione u nama sazdane od samih najdrugoraznijih a ipak nerazdeljivo ujedinjenih tonova u simfoniji duše, u neizmernoj složenosti i bezdanoj dubini njenoj: i mi to tražimo više nego što je traženo ikad do sad, jer se velika muzika nas modernih u stvari još nije rodila, jer se filosofija naša nije rodila, jer nam se, u stvari, još nije rodio ni život; svet je pradavan i juče nam je bliže nego sutra. A literatura naša je tuđa, i pravima od nas koji su današnji, i koji su se rodili sutra, iz dubine je strano što piše neizbrojna ogromnost naših pisaca; odveć su jučerašnji za nas sutrašnje i premalo govore o svemu kad pišu o pojedinom.

Ispolinske snage, stihijski morali nemaju mesta u mondijalnoj literaturi i poslednji su bili titani slovenski koji su govorili dostojno sutrašnjice i dostojno večnosti ispred nas današnjih. A gigantska volja moći i bezmerno zadovoljstvo živeti nije stavila u gibanje dostojno svog titanstva izmoždeni i iščiljeli svet što je pometen u svojoj nesreći i uzbunjen u svojoj nemoći; posle, delo veliko koje je Zaratustrina propoved o pokretu napred i o volji za više, više je pravac nego cilj i više tendenciJa, napon, nagon, nego smer: O velikom čovečanstvu, o celom čoveku, nije pevao velikan surovog udesa, i nije bio čovek što je on hteo nego svirepstvo koje je elegantno; tako je i on bio pesnik ovih što nisu celi, a celog pesnika, veliko čovečanstvo, nemamo još mi od sutra što smo rođeni danas. Nema zastupnika božjeg na zemlji posle Fjodora Dostojevskog i Lava Nikolajeviča; prazna je moderna literatura od titana, i mi sinovi sutra upiremo zenice u istok i čekamo veliko objavljenje. Glas čovečnosti biće opet glas rase slovenske i ponajpre je, pravedno da on opet bude glas velike majke sa severa Rusije bezgranične u čovečnosti.

Opasno je, kao vatrom igrati se, posumnjati u pravdu misli koje onog što je znao sve na svetu i što je o cvemu rekao istinu; jer je strašna veličina Volfganga Getea ne u tome samošto je najviše od svih velikih bio kosmos, sveobjamnost, svudaprisutnost i što je u neviđenoj i savršenoj meri bio ravnoteža i stabilnost, organizam i harmonija, nego u tome više od ičega drugoga, što je on bio ovaploćenje duhovne pravde celom životu i svetu, što je sušta istina bio, sazdan od pravoumnosti. On je sveznanje i svepoimanje, proniknutost duhom u sve, pravda duhom svemu; ako on nije bio intuicija ni fantazija, ako nije bio štimung ni san, on je bio celo ljudstvo kad je ljudstvo pametno i kad mu je snaga zdravlje; kao priroda je uman i mogao bi da bude poslednji sudac, pravedni predsednik univerzalne parnice sveta i života. On je opevao zdravi razum i normalnost čoveka, i veličanstvena mu je perverzija što je divno umeo da održi srednjomernost svih procena i da odvagne, božanstvenom pameću, sve razloge koje govore za jednu vrednost i protiv, i što on nije bio genijalan pesnik iz razloga što nije bio pesnik jer nije bio fantazija ni intuicija ni štimung ni san, to ne govori protiv genijalnosti druge jedne razine u njemu; pamet mu je genijalna, čovek je u njemu genijalan, titanično značajna ako ne titanično silna ličnost. Otuda čovek se ne usuđuje da mu protivreči i gotov je da ne veruje rođenoj misli kad ima misao Getea koja govori drukčije. Vrlina je kritičara ne kritikovati, i njegovo je pravo priznavati kome sposobnost da mu se integralno veruje na poštenu reč i posle mu integralno verovati; a kada je neverovatna njegova reč, naučiti se verovati u nju, imati volju da joj se istinitost razume iz nje. Takav je slučaj kod kritičara koji dade reč Meštroviću; kad on oseti da jedan integritet genija govori iz velike umetnosti naše nacije i naše rase koja je plastika i arhitektura Vidovdanskog Hrama, onda je njegova dekoracija ne kritikovati nego primati, shvatati i tumačiti. Reč genija ima rođenu logiku, i ako mu je bivstvo genijalnost, onda je ceo njegov organizam, sav mu integritet, u svakoj reči, logika celine u svakom detalju, istina genijalna u svemu konkretnom; i kad kritičar u takom slučaju ne odobrava jednu razinu genija onda ne shvata prirodu genija i greši se o princip integriteta, integralnosti genija. Ako jedan stilski elemenat začuđava u Meštrovićevoj plastici, onda je kritičarevo čuditi se osobini rasne duše iz koje je integralno iznikao taj stilski elemenat, i ako kritičar hoće da pojmi Meštrovićev determinizam onda treba da ide u rasu srpskog naroda, slovensku konstituciju i istoriju njenu, jer joj Meštrović nije nego sinteza i simbol u intuitivnom izrazu. Ako se pak misao kritičara ne podudara sa mišlju Uvek Istinitog, onda kritičar treba ili Geteu da odrekne ganijalnost ili sebi da odrekne pravo da se dotakne Getea hoteći ga kritikovati. Međutim, teza Uvek Istinitog o isključivnosti duhovnih terena i o ostajanju na svom mestu nauka i filosofije prema umetnostima i umetnosti jedne prema drugoj ne izgleda do kraja da se pokriva sa tezom haosa svih tih terena koji je istina naše volje, skrajnjeg ulaženja jednog u drugi i anarhičnog prekoračivanja svih grani ca. Gde smo u sukobu, i ko će da padne: mudrost sveznajućeg ili istina volje nas što hoćemo sutra? Nek se prođe bez krvi; teza o isključivosti terena osnovana je na različnostima logike materijala izražajnog više nego ideje koja se izražuje, i najprostija ekonomija zahteva da se ideja najviše nameće materijalu i izražajnim sredstvima koji su najshodniji svrsi, iz kojih se najviše efekta može da izbije. A teza o ukrštavanju terena, proniknutosti jednog u drugog i o nuždi sve kazati u svemu i evocirati vrednosti svih terena stvorivši ih integralno u jednom samom, osnovana je našom voljom novog duha i savršenijeg čoveka. Gete se borio za jednu istinu koja nije vrednost činjenice nego vrednost ideje: da se treba celim bićem baciti u život i iz najdubljeg mu bića zahvatiti stvarajući svoj izraz. A mi se, u stvari, ne borimo ni za što drugo, nego za krajnju i poslednju istinitost njegove večne istine, i hoćemo život te istine svom žestinom i u punoj njenoj mogućnosti. Mi hoćemo da se sav život oseti u svemu živom, i u svakom izražaju hoćemo da živi sadržaj celine, život svega; život u nauci hoćemo, život u filosofiji, za život nauku, u životu filosofiju, umetnost koja je uvek sva u svemu, idealnu umetnost, lepotu kojoj je sadržaj sve na svetu, i koja izbljeskuje svom celinom u svakoj umetnosti, i u svakom delu svake umetnosti, i u svakom delu svakoga dela u svakoj umetnosti; život sveprodiran, dušu svuda prisutnu, celinu koja je u svim delovima bučanje ideje od snage života u njoj, posvećenost života od milosti ideje u njemu. Hoćemo da je vuk sit i koza čitava u sukobu teze koja je volja naša i teze koja je istina Njegova, i izgled je da je to slučaj. Ali, ako nekim načinom to nije slučaj, onda nije naša volja koja popušta i njegova je hofratskofilistarsko veličanstvo koje prestaje biti veličina genija i postaje pravoumnost premudrosti i sveznanje beživotnosti, od kojih više volimo samleti se u sebi od očajanja uzbunjene snage u nama i saći s uma u eleganciju mahnitosti od uzmućene i pobešnjele volje za Napred i Više od koje smo prokleti i blagosloveni mi što se nećemo roditi još zadugo ali što ćemo biti stvoritelji novog i dobrog.

Traženje je čvora kroz koji prolaze sve dimenzije i ravnine na kojoj se ukrštaju sve razine što mi tražimo slagali se sa Geteovom istinom ili se, po njega nesretno, ne slagali s njom; mi hoćemo sveprodirnost elemenata svih u sve i san nam je prevodivost izraza jedne razine na izraze svih drugih razina. Savremena je uljudba izgubljenost, prežalosna, moralnog kriterija, i strašni je greh prema idealu, sevremena, sevremena misao pometenost i zalutalost u diferencijaciji; treba srediti disperziju saznanja naših i udariti stožer u moralnoj našoj pomerenosti. I nužno je radi toga izgubiti stožer i pomeriti se i razasuti se i izgubiti u svim periferijama, beskućnik biti među svim dimenzijama; haos mešanja sledi, duboko vrenje u podzemlju, razaranje svih zatvora i oslobođenje, novo rođenje svih naših moći; protuberancije iz usijane mase u podzemlju, velika kemija stvoriteljska gradiva novog i boljeg života ljudskog, postavljanje novog ideala, građenje dostojnije čoveka i bolje zemlje, bliže nebesima. Posle će se razbistravati nebuloza, i staloživati, i dobijati oblik i čvrstinu; treba pre toga iskuvati sve gradivo zajedno, kemizovati sve sa svim, izmagijati nove oblike iz drevnog gradiva, nove sadržaje udahnuti novim oblicima. Treba život uneti u teoriju, snagu i divljinu, žestinu i širinu njegovu, a treba duhovnu umetnost, čistotu visine teorijske uneti u život, eleganciju ispuniti moralnim smislom, težinu moralnog učiniti elegantnom; treba proniknuti sve vrednosti svim drugim; umetnost koja je prazna nije nam skupa, moral koji je važan nije nam skup. Filosofija nova treba da govori višim jezikom umetnosti, umetnost nova dubljom mišlju filosofije, svet treba da osvoji demokratija, a demokratija treba da postane gospodstvo. Traženje je univerzalne razine vrednosti, međuprostorne, svedodirne, svuda prodirne što tražimo i što je veliki zadatak kulturne filosofije, jedine filosofije koja može da nas izvede iz paklenog mučenja koje nam je savremena duhovna i duševna, moralna i telesna kriza; razine što je žarište svih vrednosti, filosofije što je teorija svih praktika. Prosečno gledanje na svet i projiciranje, analogijama, intuicijom vrednosti s razine na razinu pripremni je posao velikom zadatku, komparativno i sintetično posmatranje neizbrojnih i najraznovrsnijih oblasti duha i života. Zbog humanizacije celog života traži se ta humanizacija celog znanja, iskorišćavanje svih sposobnosti, oslobođenje, aktualizacija svih potencija, a kondenzacija znanja i esencijalizacija njegova je najpripremniji posao koji omogućuje da se priđe radu na zadatku: kroz sintezu gledati, dobro sagrađenu, zasnovanu na golemom znanju dosadanje duhovne istorije, i prosečno gledati, u jedan mah obuhvatati sve stvari i videti sve razine jednim pogledom. Tako misleći prolaziće se kroz iskušenja skepse i neverovanja ni sebi ni stvarima, biće opasnosti potpunog sloma, savršene bezizlaznosti, i bezdan očajanja, ponor nemoći će trebati da se prelazi po ivici tankoj i oštroj za koju će trebati čudestvo veštine i dobra zvezda da se pređe ne strmoglavivši se i ne ozledivši.

Ali tako treba misliti, i kome nije smisao znanja u njegovoj humanizaciji a smisao diferencijacije u sve bogatijoj sintezi i reintegraciji, integralizaciji njihovoj, taj ne živi u pravom današnjem veku, jer su pravi današnji bliže sutrašnjici nego jučerašnjici. Strahovita je žestina od koje buči naš život, i moć je titanična našeg napona da se razbijemo, nagona da razderemo bedeme što nam brane napred; a bol je naš od naprezanja otrovan i volja je naša za stvaranjem novog pobesnela od nemoći. Povraćamo se svirepstvima divljine i maloumnostima detinjstva: treba suzbiti radost nazatka koja je očajanje od nemoći napred, i to zakrenuvši zabludele energije protivnim i dobrim smerom, i sazdavši materijalne mogućnosti za velika osvojenja. Novu praktiku treba hteti; za to je nužna nova teorija praktike; za to je nužna sinteza i pragmatizacija svega što je vredno u staroj praktici; za to je nužno sintezu tu graditi gledajući stvari pogledom koji integralizuje i nužno je spajati sve sa svim. Sve to dobija smisao kad se odredi najveća svrha, poslednji smisao. Volja je naša, istina koju hoćemo nesumnjivu, zakon moralni u nama, najveći od svih zakona, svet kao božja volja i dubok kao najdublji duhom sin čovečanstva koji je imao titanizma da zasnuje sve buduće filosofije i da anticipira svu poslednju mudrost, najveću, čovečanstva, mislilac istine beskrajno lepe i bezmerno dobre, duševne istine, cele, koja kaže sve, Imanuel Kant, osnovatelj teorije od nadmoćnosti istina praktike nad istinama teorije, nerazrušivi osnov pragmatističke i humanističke filosofije na kojoj plovimo put budućnosti mi sutrašnji što ne verujemo u moć duha i što kao u Boga verujemo u svemoć duše; volja je dobrog naša istina, moralni zakon u nama naša mudrost. I ta je volja i taj zakon, zato jer mi to hoćemo, razina međuprostorna, svedodirna, sveprodirna koju tražimo da bismo obuhvatili i složili ujedno sve vrednosti, svesaznanje da bismo postigli koje nam treba, drugoj, boljoj trećini isTorije čovekove da bismo predali svoju pravdu bivšima i svoje zaduženje budućima. Proklamacija je Moralne Lepote za univerzalni zakon što nam je dosuđeno u važnu dužnost, izum najveći od svih što ih je bilo i što će ih biti, osnov našem rodu nerazrušivi da se jednom za vazda nepokolebljivo, sigurno uputi samome sebi: čovečnosti u sebi, duševnosti, božanstvenosti; čovečanstvo će biti najveće delo čovečanstva. Zadatak te nove filosofije da proglasi najveću istinu koju možemo da saznamo i od koje nam ne treba bolje istine, tu o čovečanstvu koje je svoje najveće sazdanje, vrednost zemlje, životodavni smisao svim vrednostima pristupačnih zamisli i osećaj u stvorenja nesaznano čijeg koje se zove Čovek. Novost je nove filosofije sva u tome što ona hoće život stare filosofije, organizam njen, akciju njenu, punu i celu njenu vrednost, a sav posao nas što smo sutrašnji u tom je da jučerašnje istine učinimo živim, teoriju da prevedemo u život. Buna je naša protiv nemoći, volja je naša za život.

Dostojanstvo je naše u odavanju pravde dosadanjim istinama i stvaranju živog organizma nemoćno razasutih istina koje su dosadanja čast našeg duha; vrednost naša u tome što ćemo kroz svoje biće živo i sveobimno, bezmerno voljom i pravedno, predati one pre sebe onima posle sebe, što ćemo dokrajčiti nerazaznavanju i izgubljenosti i razbijanju samog sebe i raspršavanju sebe u nemoć i što ćemo zasnovati veliki temelj, zamah za novu istoriju ostaviti u nasleđe, zvezdu ukazati Polarnicu, tendenciju dati koja će ostati za vazda, koja će biti gravitacija k idealu, približavanje čovečanstvu. Mudrost će veća od naše biti onih što će doći poslednji i što će sazdavati praktiku naše teorije, mudrost je naša teorija njihove praktike; koje smo mi nasledili radili su teoriju teorije i praktiku praktike. Naša je dužnost delom pokazati, našim dokazom, da li je vredna ili nije jedna istina, koliko je, na primer, istinita Geteova filosofija o isključivosti terena i metanja stvari na svoja mesta, i koliko je istinita, znači plodoradna, naša volja haosa, mešanja svih terena i ujedinjavanja svih mesta; jer je naše da pretvaramo teoriju u praktiku i u praktiku da unosimo teoriju; misao da oživimo, život da spiritualizujemo, bučanje života da unesemo u filosofiju, božanstvenost filosofije da unesemo u život. Ne može se znati nešto bolje od ovoga danas, i nema nijednog šireg polja; a čudnovato bi bilo kako bi mogla da stvara ova filosofija bez invencije kad ne bi bila stvaranje; jer je zanimljivo da ova filosofija ne veruje u svoju genijalnost i jer joj ne imponuje rođena vrednost. Ali je ništa ne može zaustaviti u poslu, velikom njenom trudu i silnoj volji. Jer je ona uverena da joj je zakon posao koji je pred njom i jer joj nije bivstvo u tome biti genijalan nego biti pravedan, ne u stvaranju fikcija nego u stvaranju života; a oni što dođu videće koliko je bezmerno pravedna bila filosofija nas današnjih još nestvorena i koliko je ona bila snažna kao sve filosofije pre nje zajedno što nisu bile snažne i koliko joj je moćni život bio sazdan za dobro čovečanstva kao sav pređašnji život ljudi zajedno što nije bio sazdan za svoje dobro. Pred sukobe ispolinske i mešanja stihijska nacija i rasa kojima moderno ljudstvo danomice ide sve bliže i pred socijalni opšti i strašni prevrat zemljopotresni i osloboditeljsk^ što je neminovan i što će dokrajčiti grdobi savremenog, bogomrskog socijalnog poretka, moderna misao treba časna obraza da izađe i s ponosom izvršene dužnosti i sagrađenog dela. Njeno je da nasleđene ideale društvenog i moralnog ljudskog poretka, koncepcije dosadanje etičke, svestrano i iz dubina pretrese ispitujući im vrednost i primenjivost, da ih zasnuje na pozitivnom temelju nauka, bioloških disciplina naročito, i na iskustvu istorije života i kulture; njeno je Filosofiju Kulture da zasnuje, i delo njeno veliko, ta Filosofija Kulture treba da bude živo i moćno osim u intelektualnoj svojoj strukturi, u delatnoj, pravoj, životnosti svojoj i moćnosti, od stvaralačke žestine treba da bude sazdano i od bučanja i tegobe ekspanzije i potencije.

Nedostojna nas je jedna filosofija koja misli ne stvarajući, kojoj je u misli celo stvaranje; teoriju za život hoćemo; i nedostojna nas je jedna umetnost koja se izražuje ne stvarajući, kojoj je u intuiciji celo stvaranje; hoćemo umetnost za život; jer nam je čovečni život volja i jer nam je u volji saznanje, i zakon, i vrednost. Protiv nemoćnih sloboda i samostalnosti teorije i intuicije smo mi što nam je kriterij svega kapaciteta za život i odanost idealu; i mi hoćemo ropstvo filosofije i celog intelektualnog izraza, i umetnosti i celog instuitivnog izraza; služenje hoćemo, rad za nas; i tražimo aplikacije praktične, iskoristivost pragmatičnu, delotvornost, životodavnost istine i lepote, snagu i plodnost njihovu. Grdni su se dograbili moći na svetu i živeti se mora sa odvratnošću: i mrzimo i preziremo mi istine i lepote koje besnaže ili su bez volje da sruše strahovitu vladu protivčovečnosti, režim što satire čast čovekovu i obesvećuje mu ideal: svet nije samo bol i zlo nego rugoba i grdoba, i nije duša nesrećna od života nego je čovek gnječen od vlastodržaca. A vlastodršci su oni što vlast drže i što im je zakon samovolja, zakon bezakoni i neposvećen voljom dobroga, i strada se od bezakonja vlasti državne, vlasti crkvene, vlasti gavanske i vlasti crno mnogih koje su ustale protiv čoveka i ne sustaju srozavajući zemlju; i još vladaju dinastije pregolemim delom sveta i zaklinju im se ljudi na vernost i ceo život ljudstva što je napisalo teorije ideala i idealisalo stvarajući umetnost jedan je život prava germanskog i morala habzburškog. Kadra je trebalo da bude snaga teorije da sruši nasilja i oslobodi čoveka; međutim se još uvek treba stiditi zbog svog čovečanstva, i živeti u državi još je živeti u kazamatu.) Nije stalo vlastima i veličanstvima da zemlja postane čovečanstvo; treba imati čovečanstva u sebi da bi se hteo ideal, i treba biti bestijalno snažan da bi se osvojila vlast, besnažan u čoveku da bi se gazilo ljudstvo. Narod je stvarao život, misao stvarala čoveka; ali čovečni život nije stvoren, i gađenje je biti član društva, pogaženost biti državljanin. Jer je narod bez misli čoveka u sebi, jer je misao bez života naroda u sebi; i ne vlada svetom ni narod ni misao. Nego nasilnici; a kadra je trebalo da bude snaga teorije da sruši nasilja i da oslobodi čoveka; jer je dostojanstvo čovekovo u slobodi a dostojanstvo života u čovečnosti. U čovečnosti, idealu što ga nisu izmislili nasilnici nego što je nagon naroda širokog i što ga je misao visoka izbacila za cilj zemljin i nazvala ga smislom života.

Napred se mora; a da ima dobri razlog naša je vera duboka koliko smo duboki: znači da će se misao zaratiti sa nasiljem i da će joj snaga naroda biti pobedonosnost. Oživotvorenje je ideala što treba narodu i što hoće misao, i jedini je način da se nasilje sruši i zasnuje čovečnost, narod prosvetiti a misao ojačati; filosofiju spustiti do demosa, demos uzdići do filosofije. Napred se mora jer je bezmerna volja života u nama što nas goni, večna volja, kao volja stvoriteljeva jaka; a ima dobrog razloga za življenje, nije bez blage svrhe sva grdoba koju nam rod podnosi otkad ga je nemoćnog i pobedilačkog na zemlji. Jer mi verujemo u svrhu tu i taj razlog, hoćemo da verujemo, treba da hoćemo; jaka nam je vera kao volja naša da živimo i da pobeđujemo. Pravda dakle ima jedna, razlog i blagost, dobrota i svrha; koja je nebesna sladostrast boriti se ispolinski za svrhu koja ima božju volju za životodavnu snagu i pravdu beskrajnu za odbranu! Koje je uživanje nadzemaljsko ići u propast pozitivnu spasa svog, predodređen biti pobeditelj, osloboditelj sebe, veliki sazdatelj! Napred moramo; hoćemo to i trebamo; kraj je. Sa preprekama i protiv bedema, ali i sa neodoljivošću zamaha i neustupajući gledamo prema budućnosti protiv zemlje navaljujući, osvajajući čovečanstvo u nama; a da snaga ne bi bila slepa treba da joj je misao voditelj, a da misao ne bi bila nemoćna treba da joj je snaga nosilac. Snaga je život, život ljudstvo, a misao je teorija, teorija filosofija; zadatak je naš, nužnost neminovna, jedna živa i snažna filosofija, mudrost u kojoj se svet ne rgleda samo nego prema kojoj se upravlja. Nije misao što je delo nove filosofije nego je delo njena misao, pravljenje života boljim je veština njena a nije odbljeskivanje života ovakvog kakav je. Greška je huda, zlo veoma rđavo što se misao dosadanja nije ustremila svom životnošću, koja bi silna imala da bude, protiv silovitosti nasilnih koji su zadržavali osvajanje čovečnosti u ljudstvu, dostojanstva njegovog i volje za ideal u njemu; a bori se protiv nasilja korene mu čupajući, temelj mu iskopavajući.

(Sabrana djela, knj. 2., priredio i komentare napisao dr. Predrag Palavestra, Svjetlost, Sarajevo, 1991., str. 91-138, originalno objavljeno u deset nastavaka u časopisu Bosanska vila, 1913., sv. 27, brojevi 4-20)

Biografija i akcije

Ideje, vizije i inicijative

Mitrinovićevi tekstovi

Sećanja savremenika

Uticaji i ukrštanja

Predavanja fondacije Mitrinović

Bibliografija

Spomenik