Dimitrije Mitrinović

pesnik, vizionar, pokretač

FILIP MERE (Philip Mairet, 1886–1975)

Privodeći kraju pripreme za izdavanje svoga novog časopisa Novi engleski nedeljnik (New English Weekley), Oraž (Alfred Richard Orage, 18731934), mi je predložio da sarađujem s njim kao pomoćnik urednika. To je bilo na samom početku 1932. godine, nepunu godinu dana posle njegovog konačnog razlaza s Gurđijevom. Oraž je znao, mada o tome nikada otvoreno nismo govorili, da sam se ja upravo tada razišao s učiteljem jedne druge ezoterične doktrine, kome sam bio privržen četrnaest godina. Taj razlaz potpuno je uništio moj pređašnji način života, profesionalnog i privatnog, ostavljajući me u drastičnoj situaciji kada se nisam ni na koga mogao osloniti osim na sopstvene snage; upravo u tom kritičnom periodu moje gotovo potpune dezorijentacije, Oražova ponuda pružila mi je novu nadu i omogućila mi da počnem život iznova. To napominjem ne samo zato da bih podvukao ogromnu zahvalnost koju ja, kao i mnogi drugi pisci, dugujem Oražu, niti mi je cilj da pokažem da sam tada znao šta znači proći kroz jednu školu ezoterične mudrosti; to samo činim da bih mogao predstaviti učitelja koga sam upravo napustio, jer je on bio Oražov najznačajniji saradnik u najkritičnijem razdoblju . njegovog života. U poglavljima VII i XIX Sećanja (1936) on se pojavljuje kao autor članaka s potpisom M. M. Cosmoi. Izostavio sam tada njegovo ime: Dimitrije Mitrinović. U to vreme on je bio ataše u srpskom poslanstvu u Londonu.

Ovom prilikom hteo bih da ga opišem služeći se rečima jednog pisca koji nikada nije bio član ni njegovog, niti bilo kojeg drugog ezoteričnog kruga, koji je bio i ostao alergičan na sve što miriše na ezoteričnost i transcendentnost, a to je Paul Selver, sjajni prevodilac čehoslovačke poezije i veliki Oražov pristalica počev od 1911. Selver je upoznao Mitrinovića samo nekoliko meseci po njegovom dolasku u London, samo što je izbio rat 1914. Njihov susret odigrao se pod čudnovatim okolnostima. U januara 1915. pojavila se jedna knjiga s nekim Mitrinovićevim esejom o slovenskim nacijama; Paul Selver je u Oražovom Novom dobu (The New Age) dao izrazito nepovoljan prikaz, ali je na svoje veliko iznenađenje kao nagradu dobio jednu učtivu poruku od srpskog autora, u kojoj mu on zahvaljuje na izvesnim ispravkama, izražavajući želju da se upoznaju.(...)

Selverovi kasniji utisci o Mitrinoviću samo su u jednom detalju promenili prvobitnu sliku, koja se neizbrisivo urezala u njegovo sećanje: Mitrinovićeva glava bila je kasnije prekrivena gustom crnom kosom, a imao je i lepo oblikovane brkove. Inače, mogu da jamčim za tačnost opisa, a to isto mogu učiniti svi oni koji su u njegovom prisustvu, naročito tih ranih dana, osetili nešto što nikada ranije nisu iskusili. To je bio čovek intenzivne svesti i neposredne intuicije, jedan od onih retkih ljudi čiji su instinktivni, emocionalni i intelektualni centri bili potpuno usklađeni — a to je izvanredno redak fenomen kod ljudi visoko razvijene kulture. Njegov fizički izgled bio je izvanredan, njegova telesna konstitucija bila je tipična za njegove dalmatinske i bosanske pretke. Čelo mu nije bilo izuzetno visoko, ali lobanja mu je bila veoma ispupčena, a pozadi prilično ravna. Nije mi se nikada činilo da su te fine, tamne, razmaknute oči bile zaista »hipnotičke«, mada su uvek bile na oprezu kao oči onih rođenih u znaku škorpije — kod Getea, na primer. Međutim, njegova najveća snaga bila je koncentrisana u usnama neobično savršenog oblika, usnama pesnika i govornika. Pleneća lepota njegovog osmeha na čudan način je odudarala od njegovog smeha, srećom retkog ali upadljivo neskladnog; međutim, težina i ozbiljnost njegovih nepresušnih saveta često su ublažavane njegovim finim i duhovitim humorom. Ljudima svih tipova i nivoa prilazio je na ležeran i srdačan način: taksisti i bedinerke spremno su reagovali na njegov šarm isto kao poslovni ljudi, umetnici i intelektualci. Kada bi ga provocirali na samoodbranu mogao je biti divan: kadgod bi svojim munjevitim zapažanjem osetio da je napravio grešku u obraćanju jednoj osobi ili celom društvu, on bi odmah skrenuo pažnju sagovornika odlučnim napadom na upravo onu tačku koja je bila predmet njihove griže savesti — ili je trebalo to da bude. Međutim, upravo je mnogo slomljenih i deprimiranih ljudi osetilo da im Mitrinović pruža savršeni primer hristolike ljubavi i razumevanja. U stvari, to je bio čovek ogromnog duhovnog bogatstva, kakvo su mnogi noviji pisci pokušali da izraze u sećanjima na Gurđijeva — koga ja nikada nisam video: mnoge detalje iz njihovih opisa potvrdio sam i osvetlio zahvaljujući mome dugogodišnjem i prisnom poznanstvu s Mitrinovićem. Iako izrazito različitih karaktera i sudbina, ta dva čoveka su se izdvajala iz mase ljudi koje sam do tada bio upoznao — po onome što bih mogao nazvati ogromnom merom humanosti.

Pridodata svemu ovome — ili bolje reći ugrađena — bila je Mitrinovićeva široka kompetencija što se tiče poznavanja kulture, a ona mu je veoma brzo obezbedila Oražovu naklonost. Na prvom mestu tu je bio Mitrinovićev govornički dar, koji je impresionirao Selvera; to je bilo nešto mnogo drukčije od tečnog engleskog jezika što ga tako brzo nauče srednjeevropljani (gde se u školama jezik uči mnogo bolje nego kod nas). Mitrinović je neprestano sam učio pomažući se nepogrešivim instinktom pri odabiranju najboljih engleskih uzora, što sam kasnije utvrdio prelistavajući obilato ispodvlačene knjige iz njegove neprestano rastuće biblioteke. Često sam osetio želju da iznova pogledam njegov primerak Šekspira, išaran pronicljivim anotacijama. On je uvek izdvajao određene reči ili fraze zbog njihove govorne vrednosti, a to me je sada podsetilo da je Oraž smatrao da je idealni način pisanja onaj koji se najviše približavao savršenstvu govornog jezika: svoj divni stil, Oraž je oblikovao po uzoru na Svifta, koji se ugledao na Demostena. Na drugom mestu, Oraž je odmah osetio Mitrinovićevo poznavanje i shvatanje umetnosti. Kada sam se upoznao s Mitrinovićem, po izbijanju rata 1914, on je u Srpskom poslanstvu izlagao ideju o stvaranju Jugoslavije (ta je ideja uskoro ostvarena). Predstavili su me Mitrinoviću u Viktorija i Albert muzeju na Kensingtonu, u ambijentu impresivnih vajarskih i arhitektonskih eksponata njegovog prijate lja Meštrovića; tu sam na brzinu bio očaran njegovim govorom o nadnacionalističkom idealizmu, koji je nadahnuo ova veličanstvena dela, usklađenom s njegovim »svečovečanskim« tumačenjem tih dela. Međutim, moje oduševljenje je još više naraslo kada je moju suprugu i mene proveo kroz ostale sale Muzeja, pričajući nam o estetičkom geniju drugih naroda. Zatim smo se sreli u Britanskom muzeju, gde je Mitrinović proširio svoje izlaganje na antičke, grčke i egipatske skulpture; ne znam da li je to bila gnostička perspektiva ljudske istorije, u kojoj je on to sve sagledavao, ili njegova moć izlaganja estetkog iskustva — uglavnom ja sam počeo da se vezujem za njega kao za čoveka koji je znao sve ono što je mene zanimalo. Njegovo poznavanje umetnosti, antičke i savremene, bilo je enciklopedijsko: kao prijatelj Kandinskog i još nekih umetnika u Min henu, on je bio očevidac rađanja pokreta »apstraktnog« slikarstva.

Međutim, Oraža je privukao jedan mnogo dublji sloj Mitrinovićeve ličnosti. Oraž je bio učenik Platona, Plotina i istočnjačke mudrosti, i privuklo ga je upravo ono što je odgovaralo njegovim aspiracijama, koje su ostale nezasićene uprkos svim njegovim svetovnim uspesima; Mitrinovića je on upoznao u toku Prvog svetskog rata, a to je bio čovek koji je upravo došao iz središta onoga što su svi smatrali plamenom pustoiLj evropske civilizacije, čovek koji je propovedao svetsko spasenje, inspirisano perenijalnom filozofijom i hrišćanskim otkrovenjem. Govorio je kao prorok čiji je zadatak bio osuda nacija greha da bi se one mogle prevesti na puteve dobra i pravde, govorio je jezikom transcendentnog idealizma, na koji je Oražov duh bio dobro naštimovan. To je ujedno bio najkritičniji period Oražovog života, kada je osećao potrebu za jednom novom sveobuhvatnom vizijom stvarnosti. Mitrinovićev uticaj na Oraža bio je, siguran sam, značajniji no što sam pretpostavljao kada sam 1936. pisao Sećanje.

Prorokova vlast nad njegovim duhom nije nikada bila potpuna, ali je bila jača i dugotrajnija no što sam mislio. Mada sam ja već 1917. bio Mitrinovićev najprisniji učenik i na njegov podstrek počeo da pišem za Oraža dve godine kasnije, ja nijednom nisam bio prisutan kada su se njih dvojica sastajali. To se delimično može objasniti slučajnošću (ja sam stanovao izvan Londona), ali to nije dovoljno objašnjenje. U to vreme najprisniji krug srpskog mudraca činilo je jedno malo jezgro ljudi nepoznatih javnosti. Mitrinović je radio na prikupljanju pristalica i obraćao se većem broju ljudi koji su slično Oražu, zauzimali položaje s kojih se mogao vršiti uticaj na javnost. Međutim, do tada Mitrinović nije imao mnogo uspeha s njima. Njima je, kao i nama vernicima, propovedao istu doktrinu i čim bi osetio da je pobudio njihove simpatije, govorio bi isto tako snažno i briljantno, nagovarajući ih da mu se pridruže u stvaranju dobronamerne »otvorene konspiracije« za spasenje sveta u ime »svečovečanstva«. Taj poduhvat je trebalo otpočeti disciplinovanim individualnim i međusobnim obučavanjem, a mi koji smo bili njegovi prisni učenici, pokušavali smo to da sprovedemo u pauzama između začaranog slušanja njegovih izlaganja i ubeđivanja. Duhovna i psihološka vežbanja, kojima nas je učio, bila su izrazito eklektična; bilo je tu obilje elemenata iz raznoraznih antičkih tradicija, kao i iz savremenih ezoteričnih škola. Kasnijih godina slao je sopstvene učenika Gurđijevu da od iskusnih učitelja nauče neke ideje i vežbanja.

U početku nije ni pokušao da pomeša svoje istaknutije i probrane slušaoce s malenom grupom ubeđenih sledbenika, zato što smo mi bili relativno bezlični. Iz njegovih razgovora načuli smo da se Mitrinović nadao da će pridobiti Oraža. Čuli smo još bolje da se on razočarao u Oraža kada je ovaj svo » ju naklonost poklonio drugome. Međutim, ništa nam nije bilo poznato do koje tačke je on bio otišao u podređivanju svoga ideala svečoveštva kako ga je Mitrinović propovedao. Mitrinovića je slabo tešilo to što će čuti Oražove reči — da bez njegove pomoći Oraž ne bi mogao doneti najtežu i najbolju . odluku u svom životu: da sledi misli drugog učitelja! Bilo kako bilo, a moguće je da je to zaista tako bilo, Mitrinović je u svakom slučaju bio dominantna ličnost u Oražovom svetu u periodu od dvetri godine, a možda i duže.

Kada je nervoza rata ustupila mesto razočaranjima mira, svi ti dotadašnji politički međaši morali su se pomeriti i pojavila se potreba za smišljanjem nove orijentacije za Oražov avangardni časopis. Taj problem je on unapred preduhitrio usvajajući Daglasovu teoriju monetarne reforme. Oraž je tačno procenio da propagiranje ove zamisli ima budućnost i da će ona pribaviti nove čitaoce, ali ne na račun starih. Međutim, zasnovati novu politiku časopisa na daglasizmu, značilo je isto što i zakopati se u beskrajno izlaganje onoga što je, u krajnjoj liniji, predstavljalo ograničeno i mehanicističko tumačenje savremenih društvenih problema. Zastupao je ideju »socijalnog kredita« veštom ubedljivošću, koja je toj ideji obezbedila sjaj obećanja utopijske panaceje; ali, to je u stvari sužavalo manevarski prostor njegovih viših sposobnosti. One su slobodno dolazile do izražaja u njegovim književnim kritikama, doduše. Ali ograničenost Oražovih političkih spisa, koja ga je skupo stajala vremena i truda, svodila se na ekonomsku propagandu, koja je više nego ikada ranije razbuktala njegovu čežnju za duhovnim Lebensraumom, za opsežnom i savršenom vizijom života i kulture, koju je napipao u tekstovima Platona, Ničea i Mahabharate. Osetio ju je u knjigama, a eto, pred sobom je sada imao čoveka koji je celo svoje biće ugradio u takvu univerzalnu viziju, čoveka u kome je ona bila ovaploćena i živa snagom proročanstva. To je bio Dimitrije Mitrinović.

Ponudio je Mitrinoviću da se prihvati pisanja jedne ili više stranica svake nedelje na temu međunarodnih zbivanja. To je stvarno bila izuzetno značajna odluka. Koliko li je beskrajnih dana i noći razgovora njoj prethodilo; koliko li je časova Oraž, sam ili u društvu jednog ili dvojice prijatelja, slušao Mitrinovićeva izlaganja o sudbini nacija koje su bile shvaćene kao »proročki duh celog sveta koji sanja o onome što će se tek ostvariti«. I Oraž je nesumnjivo mnogo govorio i uživao u Mitrinovićevoj nepresušnoj energiji za pobijanje prigovora i primedaba. Ali on je pre svega, i bolje od svih ostalih, uočio impresivno jedinstvo i doslednost one vizije sveta koju je Mitrinović propovedao s takvim žarom i ubeđenjem; Oraž je bio duboko fasciniran ako ne i potpuno ubeđen.

On je prihvatio Mitrinovića kao poverljivog saradnika koji će raditi pod privilegovanim uslovima kakve nijedan njegov pređašnji saradnik nije uživao; dogovorili su se da članke pišu zajedno i da ih potpisuju zajedničkim pseudonimom »M. M. Cosmoi«. Mitrinovićev posao sastojao se u pisanju grube verzije članaka, koje je Oraž trebalo da sroči jezikom koji bi, prema njegovom mišljenju, bio prihvatljiviji čitaocima. U početku mu se činilo da je takva prerada Mitrinovićevih tekstova bila nužna. Mora se priznati da ono savršenstvo, svojstveno Mitrinovićevom govornom jeziku, koje je Selver uočio, nije dolazio do izražaja u njegovim pisanim tekstovima — ili bar ne kada je pisao o međunarodnim zbivanjima. U ovoj tematici on se izražavao neboderskim metaforama, metafizičkim aluzijama i izvanrednim neologizmima — a to je stil koji bi u najboljem slučaju mogao predstavljati neku vrstu monstruozne lepote, slične krilatom slonu, ili nešto izuzetno, drukčije od svega što je čovek dotad čitao. Urednik je smatrao da su njegove ideje same po sebi bile dovoljno neobične i složene i da bi ih uvijanje u tako egzotičan stil učinilo još nejasnijim.

Tako je Oraž u toku četiri meseca prerađivao svaki članak, ubacujući tu i tamo citate i aluzije koje možemo prepoznati kao njegove. Taj dogovor je, međutim, narušen posle razmimoilaženja do kojeg je došlo između proroka i pisara kada je Oraž diskretno stavio primedbe na kosmojevsku terminologiju i neke njegove ideje u svojoj nedeljnoj kozeriji objavljenoj pod naslovom Čitaoci i pisci i potpisanoj Oražovim ličnim pseudonimom R. H. C. Od tada pa nadalje svi Cosmoi članci su čisti, neprepravljani Mitrinović. (...)

Mada je Mitrinovićev uticaj na Oraža bio veoma značajan, on nikada nije mogao biti odlučujući. Usudio bih se da kažem za Mitrinovića i Gurđijeva da su obojica bili ljudi koji su preživljavali velik deo života na jednom nivou svesti koji je prevazilazio nivo svesti običnih ljudi; takav intenzitet budnosti prosečan čovek ili uopšte ne dostiže, ili ga dostiže retko i na kratko. U tom pogledu ih ne možemo porediti, ali u onome što su radili i proučavali postoje kontrasti koje bi vredelo analizirati.

Obojica su odgojeni u uslovima relativno »zaostale« civilizacija, kako se to danas kaže: obojica su dobro poznavali folklor pretežno poljoprivrednih društvenih zajednica na čiju je kulturu najsnažniji uticaj izvršilo istočno hrišćanstvo. Obojica su stekli široko metropolitsko obrazovanje, ali je Mitrinovićevo bilo mnogo šire nego Gurđijevljevo. Mitrinović je rođen na Balkanskom poluostrvu, koje je nekad ulazilo u sastav grčko-rimske civilizacije isto kao i Francuska, Rajnska oblast i Engleska. Mitrinović je bio južni Sloven čiji je duh bio usmeren na evropsko hrišćanstvo. Međutim, Gurđijev je bio Grk: rođen je i odrastao u Jermeniji. Celokupna sfera njegovog znanja bila je centrirana mnogo dalje prema Istoku. Prema tome, možemo istaknuti jedan značajni detalj: Mitrinović je bio veoma dobro upućen u nasleđe drevne Grčke, prema kojem je imao stav dubokog poštovanja; s druge strane, Gurđijev je manje poznavao to nasleđe, a u toj površnosti nije bilo poštovanja. Što se tiče germanskih doprinosa filosofiji, on o njima nije skoro ništa znao, pošto ga to uopšte nije ni zanimalo. Za razliku od njega, Mitrinović je bio pedantno kritičan i naizgled je o svemu dosta znao. Uzimajući sve ovo u obzir, u Oražovim očima sve su prednosti, prividno bile na Mitrinovićevoj strani, pogotovu što su još delili ljubav prema Mahabharati i što je Mitrinović znao malo sanskrita.

Međutim, Dimitrije Mitrinović nije privukao A. R. Oraža zahvaljujući svom poznavanju kulture ili zahvaljujući svojim političkim aspiracijama. Izvan Mitrinovićeve proročke koncepcije ljudske rase kao »jednog velikog duha u procesu sticanja samosvesti«, on je mogao nazreti neka autentična znanja o tome kako se može ostvariti viši nivo samosvesti. To je upravo ono što je Oraž želeo više no išta na svetu. On je bio dovoljno upućen da bi mogao otkriti nešto od anđeoskog znanja mistika u Mitrinovićevim rečima. Šta se između njih odvijalo na ovom planu, to niko ne zna. Ali kada god bi se povela reč o metodu, Mitrinović ga je vraćao na duhovne vežbe drugih škola, istočnjačkih ili zapadnjačkih; od kojih su neke bile dobro poznate Oražu. Ako je išta iskoristio od Mitrinovićevih toplih i podsticajnih saveta, to je moglo biti (sada ćemo se poslužiti jednom skripturalnom analogijom) nešto malo više od sipanja novih vina u staru burad. (...)

Mitrinović nije posedovao neki integralni sistem koji bi mogao preneti. Njegovi metodi bili su izrazito intuitivni i na početku su učenicima i neofitima izgledali mnogi blaži i podsticajniji. Retko kada je dolazilo do neke oštre ili bolne kontradikcije između učenikovih pređašnjih shvatanja i ideala, koju su proučavaoci i učenici Gurđijeva i Uspenskog morali odmah na početku izdržati. Mitrinović je napajao svoje sledbenika literaturom i znanjem iz raznoraznih izvora — gnostičkih, hermetičkih, teosofskih, antroposofskih, induskih i, kasnije, čak i gurđijevskih. Za sintezu se oslanjao na sopstvenu neiscrpnu snagu za interpretativnu raspravu, koja u osnovi nije odstupala od istočnopravoslavne hrišćanske tradicije. Što se tiče njegovog rada s pojedincimaučenicima, čini mi se da je karakteristika njegovog metoda bila sledeća; da dozvoli, čak podstakne učenika da napaja sopstveni egoideal (što bi on činio uprkos upozorenjima na koje ne bi obraćao pažnju) i to do tačke kada bi on sam od sebe pukao, ostavljajući čoveka u praznom prostoru, u kojem se on mogao osloniti samo na unutrašnje rezerve sopstvenog bića. Taj je metod nekada bio efektan. Dimitrije Mitrinović je imao mali broj sledbenika ko;1 su prethodno pokazali istaknutu sposobnost za ovozemaljskih život, jer on nije bio sklon da vrši strogu selekciju kandidata, kao što su činili Gurđijev i Uspenski. Njegovo sažaljenje i opšteljudskost, koja je podse . ćala na Dostojevskog, navodili su ga da primi svakoga ko bi mu se obratio, čak i kada je to podrazumevalo veliki gubitak vremena i energije.

Čak i kada se Oražova saradnja s njim bližila kraju, Mitrinovićeva ezoterična grupa svodila se na ono malo jezgro, koje smo već spomenuli. Ali tokom sledećih nekoliko godina ono je preraslo u pravu školu, čiji su učenici bili izloženi jakim emocionalnim iskustvima, prilično analognim onim iskustvima karakterističnim za gurđijevsku školu: oni su takođe bili kolektivno uključeni u niz javnih aktivnosti. Organizovali su i rukovodili engleskom granom Međunarodnog društva za individualnu psihologiju, koje je osnovao Alfred Adler, Frojdov kolega, ali ne i istomišljenik. Ovaj poduhvat dobio je izuzetnu medicinsku podršku, a društvo još postoji mada pod drugim imenom. Kada je Mitrinović izvukao svoje sledbenike odatle, oni su prebačeni na drugi zadatak — da vode nedeljni časopis o političkom i socijalnom idealizmu, a zatim neke ogromne, sjajne mesečnike i četvoromesečnike koji su se zvali Nova Evropa (New Europe) i Nova Atlantida (New Atlantis). To je bilo posle Oražovog povratka u London, kada sam ja radio s njim i kada nisam imao nikakvog kontakta ni s Mitrinovićem ni s njegovim sledbenicima, osim što sam napisao nekoliko članaka za njihovu Novu Britaniju (New Britain). Oraž se sreo s njim dvatri puta i napomenuo mi da Mitrinović, po njegovom mišljenju, nije umeo da iskoristi poprilična ljudska i finansijska sredstva, koja su mu stavljena na raspolaganje. Istina je da je svaki javni projekat, koji bi Mitrinović pokrenuo, obično završavao u haotičnom stanju posle kratkog vremena intenzivnog rada i požrtvovanih izdataka. Ali takva je sudbina većine, ako ne i svih, ezoteričnih škola; svaki poduhvat ili organizacija, kojih se late u spoljnom svetu, mora biti vredan i interesantan za javnost, mada to nije krajnji cilj. To je kolektivna vežba koju učitelj određuje za razvoj svojim učenicimapojedincima: ne sme im se dozvoliti da se identifikuju s poduhvatom, a još se manje učitelj ili škola smeju podrediti samo jednom ezoteričnom poduhvatu. Svaki poduhvat mora postići neke rezultate, a zatim se mora raspasti i napustiti.

Filip Mere ((Philip Mairet, 1886–1975), engleski publicist, nekadašnji Mitrinovićev "učenik". O Mitrinoviću govori u knjigama A. R. Orage – A Memoir, London 1936. i 1966.(u ovom odlomku navođena kao Sećanje) i Autobiographical Papers and Other Papers, Manchester, 1981.

Biografija i akcije

Ideje, vizije i inicijative

Mitrinovićevi tekstovi

Sećanja savremenika

Uticaji i ukrštanja

Predavanja fondacije Mitrinović

Bibliografija

Spomenik