Dimitrije Mitrinović

pesnik, vizionar, pokretač

ALEN VOTS (Alan Watts, 1915-1973)

Mitrinović je živeo u Blumsberiju, olizu Britanskog muzeja. Bio je to stameni Sloven izbrijane glave, sa crnim obrvama nalik na krila i opčinjavajućim očima. Oblačio se veoma zvanično kada je izlazio — visoki polucilindar (nešto između polucilindra i cilindra kakav je nosio Vinston Čerčil), frak i štraftaste pantalone. Nosio je štap sa ćilibarskom drškom račune je uvek plaćao novim belim novčanicama od pet funti, koje su u to vreme izgledale kao zvanični dokumenti, a pušio veoma debele Virdžinija cigarete. Uz to, ispijao je neverovatne količine viskija. Međutim, ličio je na Gurđijeva i bio je veliki čarobnjak i »mangup-guru«. Okružen odanim učenicima i ženama koje su ga obožavale, živeo je skoro tajno u jednom sanctum sanctorum, tako da je svakom izgledalo da mu čini izuzetnu čast ako ga pozove kod sebe. A tako je i bilo. Voleo sam ga i plašio ga se, jer su moji prijatelji budisti i teozofi smatrali da se bavi crnom magijom. Vodio nas je na večeru u mađarske, grčke i ruske restorane u Sohou, gde bi naručio šest različitih jela i sve pomešao. Kod kuće je nosio široke ogrtače, sedeo na krevetu i uveseljavao nas razgovorima, od kojih neke ne mogu ponoviti jer sam mu obećao da ih neću spominjati. Međutim, jedne je noći raspravljao o eseju iz Predavanja o drevnoj filozofiji (Lectures on Ancient Philosophy, Los Angeles, 1929) Manlija Hola (Manly Hall, 1901-90), i tom prilikom nam je objasnio međusobno dopunjavanje principa jedinstva i principa razdvajanja u svemiru, koristeći kao sliku ovog poslednjeg oštri oblik lisičije njuške. Pokazao mi je kako izrazite razlike jasno ispoljavaju jedinstvo, kao i da se ova dva jedno bez drugoga ne mogu zamisliti. To je ona filozofija koju sam kasnije nazvao »ići zajedno«, a koju Japanci nazivaju ji-ji mu-ge — što je međusobna zavisnost svih stvari i zbivanja. Stoga je oštri oblik njuške određene lisice nužno podrazumevao postojanje galaksije M 81.

I Gurđijev i Mitrinović pojavili su se na pozornici koju je već pripremila H. P. Blavatski, koja je tvrdila da je u kontaktu za svetskim bratstvom gurua ili Učitelja Mudrosti, posvećenicima misticizma i okultizma koji vode usamljene i tajne manastire na Himalajima, Andima i drugim udaljenim krajevima sveta. Daljem širenju kulta učitelja doprinele su avanturističke priče Talbota Mundija (posebno njegovi romani Om i Ramsden), kao i kompozitor Ciril Skot, anonimni autor dela Posvećenik — od njegovog učenika (The Initiate — by his Pupil) i Posvećenik u novom svetu (The Initiate in the New World). Govorilo se da se u retkim prilikama dešava da neki Učitelj napusti svoje skrovište i pojavi se u svakodnevnom životu, kao što se to desilo u slučaju Bude, Lao Cea, Isusa i nekih opskurnih ličnosti koje nisu osnovale velike religije. Štaviše, ovo je bratstvo bilo neizmerno drevno. Ono je delovalo u izgubljenim civilizacijama Atlantide i Lemurije i sačuvalo je svoje spise, ispisane na neuništivom papiru tajnim jezikom Senzara, u velikim podzemnim bibliotekama izdubljenim u planinama. Svesno ili nesvesno, auru ove legende poneli su Gurđijev, Uspenski, Alister Krauli i Mitrinović, kao i Jogananda, Meher Baba, Alis Bejli, Pol Branton, pa čak i Krišnamurti. Za one čiji životi i tehnike nisu odgovarali onome što se obično očekuje od sveca, govorilo se da »delaju na tajanstven način« i da se o njima ne sme suditi uobičajenim merilima, ili da moraju da imaju neke male ljudske slabosti da bi održali svoju fizičku inkarnaciju.

Izvesno je da me je atmosfera koju je oko sebe stvarao Mitrinović opčinjavala — njegov humor, moć njegovih očiju i glasa, njegove tajanstvene noćne navike, njegov proročanski način pisanja (pod pseudonimom M. M. Cosmoi), i egzotičan ukus u pitanjima umetnosti i književnosti. Bio sam oduševljen kada sam saznao da poseduje redak i izvanredan prevod Lao Cea na francuski, koji je Stanislaus Žilijen objavio 1848. godine.

Mitrinović je, bez izuzetka, započinjao svoje aktivnosti kasno uveče i pojavljivao se među svojim učenicima oko jedanaest sati. Za mene je to bilo veoma neugodno, pošto je poslednji voz za Čizelherst polazio pred ponoć sa stanice Čaring Kros i ova je okolnost upropastila većinu prilika koje sam imao za romanse i zanimljive susrete... Međutim, kada me je jednom zadržao do tri sata ujutru, kući me je odvezao šofer u limuzini.

Istorijska važnost Mitrinovića vezana je za to što je pokušao da spase Evropu od nacizma i ekonomskog ludila. Uz pomoć S. B. Perdoma, urednika časopisa Everyman i učenika Meher Babe, Dejvida Devisa, rečitog Velšanina, otmenog pukovnika Delaheja, Votsona Tomsona i Vinifred Gordon Frejzer, stvorio je — između 1933. i 1936. godine — pokret Nova Britanija, koji je svoje stavove iznosio u tako poznatim časopisima kao što su New Britain i The Eleventh Hour, za koje sam pisao prikaze knjiga, Možda grešim, ali mi nije poznato da je ovaj pokret ikada na pravi način dokumentovan, a svakako zaslužuje »da uđe u istoriju«.

Mitrinovićeva delatnost počela je u okvirima jedne grupe, čije je sedište bilo u Blumsberiju, u Gauer ulici br. 55, i koja je izučavala psihoterapeutske tehnike Alfreda Adlera i Triganta Berona, autora društvenog porekla svesti (The Social Basis of Consciousness, 1927. i Psychoanalysis, 1933), u kojima je tvrdio da je ego društveno uslovljena izmišljotina, a ne psihofizički entitet. Na toj je osnovi Mitrinović razvio metodu »ličnog savezništva«, koja predstavlja van svake sumnje jedan od glavnih temelja onoga što bismo sada zvali »T grupom« ili »grupom susreta«, gde se međusobna psihoanaliza sprovodi bez ikakvih ograda, iako na tim sastancima tada nisu, kao što se sada ponekad dešava, učestvovali nagi članovi oba pola. Moj nominalni alter ego, Alen L. Vots, šarmatni fizičar Džilbert Mejo i psihoanalitičar čijeg se imena ne mogu nikako setiti činili su jednu takvu grupu i tokom nekoliko meseci odlučno smo međusobno rušili i ponovo gradili svoje ličnosti. Jedna od romansi koje su mi propale zbog voza bila je s devojkom koja je čuvala Džilbertovu decu, smeđokosom Dankinjom, Hildom, koja se ljubila kao lasica, sve dok ne bih morao da požurim da uhvatim voz koji je u 11.55 kretao za Čizelherst.

Pokret Nova Britanija predlagao je četiri osnovne promene u društvenom ustrojstvu. Prva je bila društveno investiranje (social credits), zasnovano na ekonomskoj filozofiji Majora Daglasa, Ezre Paunda i Frederika Sodija, koji su došli do zaključka da je novac jedna apstrakcija, puka merna jedinica pravih vrednosti kao što su zemlja, hrana i odeća. Oni su predlagali da u tehnološkom društvu treba da postoji nacionalna dividenda kojom bi se plaćalo ljudima za rad koji umesto njih obavljaju mašine jer bi u suprotnom došlo do naglog ekonomskog pada, proizvođači neće biti u stanju da se reše robe sa polica. Ovo mišljenje i danas zastupaju Bakminster Fuler i Robert Teobald. Problem je u tome što se moć davanja kredita prenosi sa bankara na državu.

Drugu su promenu nazvali esnafski socijalizam, što bi uglavnom značilo da radnici drže akcije u korporacijama u kojima su zaposleni, tako da više ne postoji bilo kakva klasa potrošnih ljudi koji su puki »najamni radnici«. Treća je promena bila ideja trostruke države Rudolfa Štajnera, koja podrazumeva političko veće, koje bi se biralo po regijama, ekonomsko veće koje bi birali esnafi ili sindikati i kulturno veće koje bi birali univerziteti i naučna udruženja, a svima bi rukovodio i dominirao senat koji bi postavila ova veća. Ljudi, naravno, zaboravljaju da je jedna republika — kao što je to trebalo da budu SAD — nešto sasvim drugačije od ruljokratije u kojoj se vlada putem referenduma. Nismo bez razloga zamislili veće glasača za biranje predsednika, pošto većina ljudi nema ni dovoljno znanja ni pravog interesovanja što se tiče visoke politike, ne poznaje ljude koji se bore za mesto predsednika i lako ih može zavesti vešto smišljena propaganda. Što se tiče Engleske, smatrali smo da bi vladajući monarh trebalo da bude ujedno i predsednik senata i da tako ima važnije poslove od postavljanja kamena temeljca za bolnice i gledanja konjskih trka u Askotu.

Četvrta osnovna promena bio je zahtev za hitnu federaciju svih zemalja Evrope — sistem koji sada, najzad, nekako izlazi iz povoja sa Zajedničkim tržištem i ublažavanjem pasoške i carinske kontrole na granicama. Kada smo poslednji put išli kolima u Švajcarsku, policajac je jednostavno bacio pogled u kola i rekao nam da prođemo. Međutim, kada je Hitler 1934. godine došao na vlast, Mitrinović je rekao: »Zaustavimo ga odmah!« Pokret Nova Britanija pozvao je vlade Engleske i Francuske da upotrebe silu, ukoliko je to neophodno, da bi se sprečilo da on ponovo utvrdi Rajnsku oblast protivno odredbama Versajskog mira, i verovatno bi to imalo nekog učinka. Kao što je Lao Ce govorio, probleme treba otklanjati u začetku, kada su još mali. Međutim, sve je ovo bilo uzalud i odlučio sam da se povučem iz politike.

Moj rad sa Mitrinovićem obuhvatao je sastanke, duge razgovore, javna predavanja, pa čak i prodavanje naših časopisa na Pikadiliju. Radio sam na pisanju prikaza za knjige, korekturi, tipografiji i prelomu i za The Eleventh Hour i za novine Budističke lože, tako da sam stekao znanje o grafičkim veštinama, koje bi mi mogle biti od koristi u slučaju da ikada budem lišen neke »uzvišenije« profesije. Izmenio sam svoj rukopis i počeo da pišem kurzivnim poslovnim pismom koje, više neformalno, koristim do današnjeg dana i pažljivo sam proučio tipografske tehnike Erika Džila, koji je stvorio takve klasične vrste slova kao što su Perpetua, Times Roman i Džil Sansserif.

Tokom svih uzbudljivih avantura sa Mitrinovićem i njegovim učenicima, moj je glavni mentor ostao Tobi Hamfri. Ne slažem se uvek s njim, pošto je njegov budizam pomešan sa Blavatskim i kriptoprotestantizmom, a moja je majka primetila da on vodi sastanke Budističke lože kao starovremensku nedeljnu školu. Međutim, to je veoma velikodušan i milosrdan čovek koji svojim ukusom za orijentalnu umetnost i književnost stvara atmosferu tople tajanstvenosti. Vodio me je u japanski budokwai u Londonu, gde smo vežbali džudo i kendo (mačevanje), kao i neki japanski ekvivalent t'ai-chia, poznat kao ju-no-kata, što je usporeni džudo u kome se prikazuju njegova osnovna načela. Iako nikada nisam postao pravi stručnjak u ovim veštinama, te su me vežbe naučile kako da koristim stopala, igram i, pre svega, kako da stvaram energiju prateći liniju najmanjeg otpora. Zajedno smo se bavili pomnim proučavanjem razuđenim i enigmatičnim spisima D. T. Suzukija o zen budizmu, a ja sam bio dovoljno bezobrazan da sve to objasnim i popularišem u knjižici pod naslovom Duh zena (The Spirit of Zen), koju sam napisao u večerima jednog meseca, kada mi je bilo dvadeset godina.

Alen Vots (Alan Watts, 1915-1973), tumač istočnjačkih religija i filosofskih učenja, osnivač Američke akademije za azijske studije, autor mnogih knjiga. O Mitrinoviću govori u knjizi In my Own Way, an Autobiography 1915-65, New York, 1972., str. 108—13.

Biografija i akcije

Ideje, vizije i inicijative

Mitrinovićevi tekstovi

Sećanja savremenika

Uticaji i ukrštanja

Predavanja fondacije Mitrinović

Bibliografija

Spomenik