Reprezentacija Hrvata i Srba na Međunarodnoj Izložbi u Rimu

Ta reprezentacija bila je više sretna nego solidna i imala je mnogo više uspjeha i značenja nego što se čulo i pojmilo kod nas. Naša žurnalistika ograničila se bila na mršave izvještaje dalmatinskih novina, pisala je o tom našem značajnom istupu kulturnom kao o događaju sedmoga reda i zadovoljila se mistificiranjem originalnih izvještaja iz Rima. Međutim, ne htijući ili ne mogući shvatiti smisao zajedničkog istupa hrvatsko-srpskog i ne prikazavši veliko značenje te naše kulturne manifestacije, koja se u evropskom umjetničkom svijetu sa zadovoljstvom i punom ozbiljnošću uzela na znanje, naša žurnalistika, sva, sva bez izuzetka, sasvim bez izuzetka, pokazala je, na žalost, koliko malo široke perspektive hrvatsko-srpskog nacionalnog rada ima kod nje i koliko malo interesovanja za duševnu ljepotu našeg naroda. Postoji fakt sramotan i žalostan: da je jedan veliki nacionalno-kulturni uspjeh naš ostao nesrazmjerno nedovoljno opažen i naglašen od nas samih i da od jednog nacionalnog dobitka nije učinjena upotreba koju je trebalo učiniti; smisao naše umjetničke izložbe u Rimu nije bio utome da internacionalnoj umjetničkoj publici prikažemo nas, nego da toj publici prikažemo nas, da pokažemo umjetnički izražaj svoje nacionalne duše, da pružimo jedan dokaz svoje kulturne vrijednosti svoje zasluženosti boljeg i ljepšeg nacionalnog života od ove mizerije od tavorenja koju podnosimo. I kad je naš kulturni istup bio ne samo od italijanske nego i od internacijonalne umjetničke kritike nazvan uspjehom nesumnjivim, onda smo taj nesumnjivi uspjeh trebali predstaviti sebi samima i pocrpsti iz njega snagu i podstrek za nove uspjehe. To mi nijesmo učinili i to je više žalosno nego što izgleda i nego što vjerujemo. Polovina smisla naše izložbe izgubljena je, i to važnija, koja se ticala nas: to nijesmo smjeli dopustiti. Ja ne znam tko je kriv i odgovoran za taj gubitak; gubitak je tu, ali je uzročnik njegov nepoznat. Vrtim se u jednome bolnom cirkulu: manje redakcije nijesu mogle poslati čovjeka u Rim ili učiniti da im se izvještaj pošalje iz Rima; veće nijesu našle za nužno da ga šalju; beogradski najbogatiji listovi donosili su nevjerovatno netačne vijesti koje su im stizale bogzna odakle; hrvatski najveći list, koji ima pretenzije da bude prvi jugoslavenski dnevnik, ispravljao je originalne dopise iz Rima i donosio besmislice. Cirkulus je: naše društvo ostalo je bez emocionalno-intelektualnog potresa od saznanja našeg uspjeha u Rimu, ostalo radi toga što ga naša žurnalistika nije obavijestila i učinila sve što je nužno da se taj lijepi potres izazove. Ta pak žurnalistika je govornica našeg društva i kad naš zajednički mentalitet nije mnogo umjetnički kulturan i umjetnički ambiciozan, onda je i žurnalistici dozvoljeno biti ružno indifirentna, polutanski zainteresovana i neiskrena u svom oduševljenju za umjetničke naše uspjehe. Samo, nastaje pitanje: čemu je onda izložba priređena? I trud koji je uložen u priređivanje izložbe, trud Meštrovića i njegove čestite grupe, trud srbijanskog odbora za izložbu je li imao smisla? Izvjesno. Ni moralna snaga se ne gubi. Neiskorišćeni uspjeh našeg prvog zajedničkog istupa u inostranstvu ne znači da ljudi čiji je u stvari taj uspjeh trebaju klonuti i ne prouzročiti novi uspjeh. Jer takozvana Velika Sila, žurnalistika, ne stvara umjetničke kvalitete koji imponuju evropskoj umjetničkoj kritici i jer Gospodin Cijeli Svijet ne vodi nego biva vođen. Bez obzira na ultrana-cionalistička prenemaganja da su Srbi preoteli Meštrovića i da se ponose hrvatskom umjetnošću, i bez obzira na pravoslavska značenja sa Meštrovićevim srpstvom ili hrvatstvom treba nastaviti spasonosni i krasni rad na stvaranju jedinstvene hrvatsko-srpske kulture i jedne iste umjetnosti kao najljepšeg izražaja te kulture. Nehaj naše javnosti, žalosni nehaj dostojni svakoga prijekora, neće zadržati naše umjetnike u plemenitoj ofenzivi, koja će udariti temeljite osnove nacionalnoj našoj umjetnosti koja podnosi evropski estetički kriterij. Sud neinteligentnih i nečestitih biće bez utjecaja na stvaranje te umjetnosti; tu je odlučan sam moćni umjetnički instinkt naše nacionalne duše i visoka stvaralačka volja samih umjetnika, koji začarani svojim snovima ljepote, streme svom cilju imajući blagorodnu ravnodušnost prema neinteligentnim i milostivi prezir prema nečestitim.

Interesantno je, da je italijanska štampa pisala o našoj izložbi ne samo sa mnogo simpatije nego i sa mnogo razumijevanja. Ona je, u svom najboljem dijelu, konstatovala, prije svega, samu interesantnost fakta da se našom izložbom manifestuje jedna nova umjetnost, sa više izraženim rasnim obilježjem nego što su današnje umjetnosti, koje se sve većma izjednačuju u karakteru i kosmopolitizuju se, jedna umjetnost mlada i svježa, una forza selvaggia, koja nije još na vrhuncu svom, ali koje će vrhunac biti visok; zatim, konstatovala je fakt da je naša izložba, osim što je mnogo više slična samo sebi nego ostale izložbe donijela i jedan gest koji je na jednoj jubilarnoj izložbi svjetskoj, kojom se proslavlja oslobođenje jednog naroda, bio sasvim na mjestu: to je bio gest oslobođenja, muški, mladački, junački, gest nacionalistički ali koji je dovoljno lijep i ljudski da bi mogao ući u umjetnost i da bi bio internacionalan. Da se taj gest nejunačkom vremenu uprkos, nacionalni herojizam umjetnosti Meštrovića, Račkoga, Rosandića i drugova osjetio i shvatio u Rimu, interesantno je; da se on u Zagrebu nije osjetio dovoljno, jadno je. Nije sasvim prirodno da su Italijani opazili i manifestaciju hrvatsko-srpskog narodnog jedinstva; međutim opazili su; jadno je od nas, da mi sami, kod kuće, nijesmo to jedinstvo naglasili koliko je trebalo i da nijesmo istaknuli kulturno-nacionalni šta više i politički značaj izložbe. To ide na savjest naše rodoljubive žurnalistike koja se gubila u smiješno beznačajnim polemičicama s apsurdnim zanovijetanjima lažnih rodoljuba, mjesto da je moćno i žestoko učinila kulturno-političku upotrebu od naše izložbe koja je bila u paviljonu slobodne kraljevine našega plemena, ali koja je odnijela pobjedu naročito onom sadržinom što ju spremi dio našeg plemena iz okvira austrougarskog. I da je naša izložba jedan novi način naše nacionalne borbe opazila je italijanska štampa, način kulturne ofanzive, sudjelovanja u stvaranju opće kulture, opće umjetnosti, opće duševne ljepote; taj fakt je trebalo naglasiti silno; taj fakt nije naglasila naša žurnalistika; to ide na njezinu savjest; na njezinu čast. Naša rimska umjetnička izložba bila je ne samo moćna i svečana manifestacija naše nacionalno-umjetničke snage; to je bila i naša najveća kulturna pobjeda na svjetskoj umjetničkoj areni, i ne samo najveća, nego, može se reći, i prva; prva velika pobjeda naše umjetnosti koja nije narodna umjetnost u užem smislu riječi. U Evropu je naglo i pobjednički prodrla naša narodna poezija i ona je bila upoređivana sa narodnom poezijom grčkom i skandinavskom; to je bila invazija naše narodne umjetnosti u užem smislu riječi. To je bio poj muza koje su pjevale i kad su se bile bitke, i kad je jedan cijeli narod bio mučenik; inter arma silent musae (u ratu muze ćute) nije za nas sasvim tačna stara pametna riječ. Tačna je samo u polovicu, jer su naše muze pjevale i onda kad je čudesno da su to mogle; pjevale, ali ne sve, ne svuda, i ne vazda. Naša umjetnička književnost mogla se razmahati u Dubrovniku i Dalmaciji ali ne u Srbiji, Staroj Srbiji i Makedoniji, ili se mogla razmahati u Hrvatskoj ali ne u Bosni, u Vojvodini ali ne u Dalmaciji, u Srbiji ali ne u Bosni i Hrvatskoj, o Crnoj Gori da ne govorimo. Arhitekture naše nije bilo; bilo je italijanske renesanse u Dalmaciji i bilo je bizantijskih crkava i manastira u Staroj Srbiji; to nije bilo naše ali to je bilo kod nas: sve muze nijesu ćutale. Imali smo i ljudi od znanosti koji su ušli u svjetsku istoriju, da, ne spominjući Tomazea, spomenem samo grandioznu intelektualnu dinamiku Boškovićevu. I ljudi od umjetnosti imali smo. Tri primjera samo, u klimaksu po estetičkoj vrijednosti: Medulić, Klović, Laurana: sve muze nijesu ćutale. Ali ih je ćutala većina; narod je bio mućenik, i nacionalna preteška fizička defanziva od brutalne mongolske grubosti onemogućila je njegovu kulturnu ofanzivu, sudjelovanje u stvaranju opće kulture; naš narod je bio zapriječen da dade svoj duševni izražaj u svojoj kulturi, izražaj potpun, djelovit, izrazit, snažan, i naša zasluga za evropsku kulturu bila je u tom, što u njenom stvaranju nijesmo sudjelovali, naša aktivnost u našoj pasivnosti, naš rad u našem trpljenju. U trpljenju okrutne razorne najezde Turaka, u odbijanju njihovih nasrtaja na cijeli kompleks zemalja našeg plemena i još dalje, i da se njihova snaga nije lomila o nas, neizmjerno je sumnjivo da li bi danas u Beču bili mogući Klimt, Mesner i Vagner. Naša rimska izložba bila je prvi dokumenat našeg velikog napretka kulturnog i naš ulazak u evropsku umjetničku javnost. I što je od važnosti nenaglasive to je: da smo već prvim uspjehom naše umjetnosti, već na samom ulasku u umjetnost, donijeli Evropi jednoga umjetnika od vrijednosti monumentalne i cijelu jednu malu ali dragu i vrijednu grupu umjetnika od umjetnosti a ne od zanata ili od šićara, evropskih umjetnika u najljepšem smislu riječi. To treba naglasiti. To: da smo, u jedan mah, neproračunljivo, nenadano, bez talambasa, sasvim skromno ali ozbiljno, ni malo pretenciozno, izbacili pred evropsku umjetničku kritiku umjetnike od kvaliteta Meštrovića, Račkoga, Krizmana i Rosandića, i, naročito, da su ti hrvatski umjetnici predstavljali čitav hrvatsko-srpski narod, iznijevši u svojim djelima ne samo umjetničke kvalitete neosporne estetičke vrijednosti, nego i karakter svoje rase, ne samo umjetnost nego i nacionalnu umjetnost. Taj momenat: nacionalna umjetnost treba također naglastiti, i kad možemo kazati da nam je Meštrovićeva družina služila na čast ne samo radi toga što su u svoju umjetnost unijeli svoje talente nego i svoj nacionalni karakter, možemo i konstatovati da je umjetnički izražaj naše duše bio umjetnički događaj, i da je taj događaj znamenit veoma. Jer on govori o umjetničkoj kapaciteti naše rase i otvara lijepe izglede za budući naš rad na umjetnosti.

Sama arhitektura našeg paviljona riješena je srećno i konstruktivno i estetički. Čineći snažnu impresiju svojom nebanalnošću, naš paviljon je, podsjećajući na asirski mauzolej, osvajao svojom turobnom ozbiljnošću, povučen u sebe, strog ali nepretenciozan. I raspoređajem masa i raščlanjenošću svojom i ljepotom u silueti, svojom stabilnošću i masivnošću, koja je bila mnogo više ekspresivna nego dekorativna, sa svojom kalotom kupole i njenim blagim stepenicama, sa pilovima svojim i velikim simboličnim figurama genija na njima, sa lavljim i satirskim plastičkim ukrasima fasade i sa svojim velikim dekorativnim lavom, ispod ispolinskog tijela Sfinge koja caruje između svoja dva isturena pilova, naš paviljon je svojom interesantnošću same arhitekture privlačio blaziran ukus češćih posjetioca većih izložaba, a bio je pravo čudo za ljude koji su se pomirili sa prirodom arhitekture uopće. Nekolicini kritičara bio je naš paviljon u lijepom smislu riječi najinteresantniji, većini je bio jedan od najboljih; nijednom nije bio bezizrazan, dok ih je bilo i bezizraznih i promašenih i rđavih — mađarski, ruski i belgijski, na primjer.Treba zahvaliti darovitom arhitektu prof. Bajaloviću na tome što je spoljna, prva, impresija od našeg paviljona snažna i lijepa; on je doista tom svojom građevinom uspio da simboliku unutrašnjosti paviljona izrazi simbolikom spoljašnosti. Glavni sadržaj paviljona, ono radi čega je on, u stvari, i građen i radi čega je naša izložba u Rimu jedna velika pobjeda kulturna, sačinjavaju Meštrovićevi fragmenti za Vidovdanski Hram i herojski ciklus Nejunačkom Vremenu Uprkos kojega je osnov Meštrovićev Marko Kraljević na Šarcu i na kom su surađivali Rosandić, Rački, Krizman i Babić. Vidovdanski fragmenti i Markov ciklus daju našoj izložbi onaj moćni i izraziti nacionalni karakter, ono što je najbolje i najvažnije u njoj. Naš je paviljon pun ćutnje koja boli i od koje se postaje dobar; tragična poezija mučenja koje podnesosmo i od kojega trpimo još i danas, nije divlja ni onda kada je silna, i herojski osvetnički gest, kojega snaga tišti začuđenoga gledaoca nije nepravedan ni onda kad je porazan.

Ima bolna dobrota u našem paviljonu, i to je naša duša; i dobra bolećivost, i ranjena snaga. To je naša duša; nje ima u našem paviljonu, i pod Markovom kupolom, i u sali Miloševoj, i u sali njegove Vukosave, i na dekorativnim panoima Račkoga i na bareljefima Rosandićevim. Ona je unutra, i dršće; njeno tijelo stoji; ona je okamenjena u arhitekturi paviljona; Bajalovićeva arhitektura je spoljašnost jedne unutrašnjosti; karakter tijela je identičan sa karakterom duše. Naš paviljon je ispunjen dušom, našom rasnom, i Meštrović je onaj kroz čiju je jasnu ličnu svijest progovorila, velika tamna svijest cijelog našeg naroda. To nije prava narodna umjetnost samo utoliko, ukoliko je nije direktno stvorio sam narod: suma nepoznatih pojedinaca, nego samo jedna ličnost, Meštrovićeva. Tako je ova Meštrovićeva umjetnost umjetnička reprezentacija ne samo Meštrovićeva, nego naše nacionalne duše, i tako je njegova umjetnost naša. Ona je naš izraz, izraz idealiziran doduše, tipiran, stiliziran, koji je prošao kroz jaku stvaralačku volju umjetnikovu. Tako je taj izraz, premda je preinačen po shvatanju umjetnikovom, u bitnosti svojoj naš izraz, i pravednički gnjev Markov, Miloševa visoka odlučnost na žrtvu, Vukosavina blagorodna nagota, Zlopogleđina ogorčena srcba zmijskog cara, smireni i nikad ne kazani bolovi karijatida izvjesno su mnogo više naši nego Meštrovićevi. Čemer Damjanove majke je naš; njezina žalosna ljepota i njezina uzvišena rugoba je naša; plotska stradanja Meštrovićevih udovica su pretrpile naše majke, i njih, još i sad, trpe naše sestre, u Makedoniji, na primjer, i trpit će ih još. Profil one otmjene pognute karijatide, to je profil naše čedne djevojke Milice što ne ganja oblake no gleda preda se; profil druge je anticipiran profil majke Ljudevita Vuličevića, koja ima dušu, ili Stankovićeve Pokojnikove žene, koja ima srce; profil ove treće, sa kreteniziranim licem Sfinge, one silne, one silne, snažnih kostiju, one sagrađene od snage, široke, plećate, koja nam je održala rasu i koja nije bila neurastenična, profil one moćne žene od koje se buni krv, to je profil neke plodne i zdrave Mrgude Kočićeve, koja rodi malog junaka, nekog Davida Štrpca, gladnog i jakog, koja ga rodi u šumi, kupeći drva i koja ga donese kući noseći na čvrstoj kičmi i breme nakupljenih drva. I Meštrovićevi robovi i borci su naši, i oni što se otimaju i oni što ginu; ja sam ih vidio. Onaj ranjenik sa šljemom, onaj ožareni vječnošću, onaj u hropcu, otrgnut je bio od rodne zemlje kad je uzet da služi cara i da se poslije tri crne godine povrati kući izmožden i opoganjen. Onaj drugi, što lomi lance, bio komitski četnik za vrijeme aneksione krize, sa istim onim profilom, samo nestiliziran i obučen; Meštrović ga izvjesno nije nikad vidio, osim ako ga nije vidio rastavljena na nekoliko lica i ako ga nije otuda sklopio. Onaj budalasti satir sa svojim najedenim smijehom i sa lubanjom Sfinge vjerujem da živi negdje na Romaniji, samo bez rožića, onih krepkih i šaljivih što ih izbaci zemljana snaga ploti i gluposti iz njega; bez onih roščića; sa roščićima iznutra; on je mogao biti jedan nesrećni sin one karijatide nabijene snagom, one što je rodila pod bremenom drva, njen zdravi i šaljivi sin koji se ne moli Bogu i koji ne vjeruje u bacile. Ne osjetiti u Markovom licu kakva kneza koji dobro stoji, recimo gatačkog, ili kakvoga gorostasnog serdara, kakvog Čeklića uzmimo, znači ne osjećati toga Čeklića sa njegovom ljepotom kroja lubanje, njegovom čvrstinom kostura, njegovom cijelom organskom arhitekturom; tko od nas u Markovim brčinama »kao janje od pola godine« ne vidi brkove nekog šumskog penzionisanog graničarskog kapetana ili tako nekoga, i tko od tih brkova ima strah, taj izvjesno nema nježnosti za pšeničnu pogaču i tome od masne i silne varenike biva u stomaku rđavo. Ne osjetiti u Meštroviću izražaj našeg nacionalnog karaktera, pravog, nepokvarenog, znači ne osjećati naš karakter. Tko u Meštroviću, varajući se, nalazi pravi grotesk, taj može u sebi, ne varajući se, naći pravog rasnog degenerika.

Radi čega je Meštrovićevo značenje veliko, to nije radi toga što je suvereni vladalac skulptorskog materijala, što je instinktivni poznavalac forme, čudotvorac svjetlosnih efekata u skulpturi. To je radi toga što je njegov izražaj sadržaja adekvatan, a što je njegov sadržaj od enormno velikog moralnog značenja. Najbolje što je on do sada stvorio, to su njegovi prijevodi iz naše narodne poezije, iz općenarodne poezije koja daje razvoj u ličnu skulpturu koja daje formu. To su adekvatni prijevodi, i koliko su karakteristične ličnosti u poeziji dobro označene utoliko su u skulpturi dobro izrađene. Koliko je protivnarodna sama poezija toliko i skulptura: Meštrovićeva stilizacija je imanentna samoj poeziji, samo nije ehrNske izražena; koliko je mikenskog, egipatskog i asirskog u Meštrovićevoj stilizaciji toliko je i u samoj poeziji. G. Milan Budisavljević je u jednoj svojoj odličnoj raspravi ispoređivao naše narodne pjesme o Boju na Kosovu sa Ilijadom, i silne sličnosti na koje je on pokazao u cjelini, u kompoziciji, u detaljima, karakteristikama i epitetima zaprepašćuje. Konstatujemo tu činjenicu sličnosti ne ulazeći u njenu analizu; još sumarnije konstatujem poznate sličnosti naših narodnih pjesama, naročito iz prvog perioda, i posebno još one čudnovate sličnosti mnogih naših narodnih pripovijedaka (fatalizam, dekorativni elementi) sa pripovijetkama istočnih naroda, čak sa indijskim. Problem te sličnosti pjesama i pripovijedaka naših sa istočnjačkim pada ujedno sa problemom Meštrovićeve stilizacije: otkuda mikenski, egipatski, asirski elementi na slavenskim profilima? Problem sličnosti narodnih umotvorina nije ni malo metafizički, premda je kompliciran i njega će etnolozi i komparativni filolozi izvjesno razmrsiti. Što se tiče Meštrovićeve stilizacije, koja arhajizira i koja umjetničkim ignorantima i ortodoksnim nacionalistima toliko smeta, rješenje je veoma prosto. U kulturnim narodima ličnosti su diferencirane i imaju sasvim naročita individualna obilježja; kolektivna duša nekulturnog naroda nije diferencirana do te velike mjere, i ličnosti su mnogo više tipične i uniformne nego što su individualne i samo sebi slične. Primitivni narodi su jedna nediferencirana masa, duše pojedinih ličnosti ne odvajaju mnogo od duše mase, i kao što su ličnosti više ili manje tipične, tako su i njihovi izražaji. Umjetnost je tu tipična i kolektivna; i primitivna, razumije se. Tako primitivni narodi imaju primitivne umjetnosti i primitivne umjetnosti primitivne stilizacije. Elementi tih slilizacija prosti su i grubi, pokoravajući se mnogo više logici materijala nego logici volje: prve stilove stvorili su mnogo više materijali nego umjetnici. Otud su stilovi naroda, koji su bili na istom stupnju obdjelavanja materijala, ili jednaki ili vrlo slični. Poslije, narodi su se i učili tom obdjelavanju jedni od drugih; povrh sličnosti duševnih dispozicija tu je još i međusobni utjecaj: otuda toliki zajednički elementi u stilizacijama asirske i predfidijske periode, na primjer. Široko, oštro, ukočeno — to je karakteristika tih stilova; otuda su svi oni hijeratični. U Meštrovića, ako bi bilo nešto egipatsko, to bi bilo ono naročito naglašavanje masivnosti i stabilnosti figura, izvjesne arhitektonske predilekcije takođe. Same karijatide koje po laičkoj ocjeni, imaju najviše »egipatskog«, nemaju, u stvari, ničega specifično egipatskog i ne liče na egipatske karijatide, jer egipatskih karijatida i nema. Na što njegove karijatide mogu podsjećati svojom hijeratičnošću i onim gledanjem u sebe, to su mumije. Samo, hijeratičnost mumija mnogo je više oslovljena tehnički nego estetički, dok je kod karijatida obratno: one su onakve jer nijesu mogle da budu drukčije, ove su ovake jer su trebale da ovake budu i jer je njihov izgled zavisio od umjetnikove volje. Izraziti ono svetačko što su imale naše majke za vrijeme pet preteških vijekova, i što, u nekim krajevima još i danas imaju, značilo je unijeti strogi mir i turobnu ozbiljnost u njihove crte: učiniti ih hijeratičnim: ukočiti ih. Ta ukočenost potencira se još tim, što su ove karijatide već radi toga što su uspravne karijatide, morale biti uspravljene, da bi mogle nositi teret: eto tajne njihova »egipatskog« obličja.

Naša reprezentacija u Rimu bila je impozantna i sretna radi toga što je davala jak dojam jedne umjetnosti nacionalne, koja je bila dovoljno rasna da bi bila nacionalna i dovoljno umjetnička da bi bila internacionalna. Ta je reprezentacija bila srećna, i više srećna nego solidna. Bila je naša sreća što su najglavniju i najbolju sadržinu paviljona ispunili hrvatski umjetnici od pune evropske vrijednosti; bila je nesreća što sam aranžman izložbe nije bio evropski ili nije to bio dovoljno. Vrijednost izložbe činili su, u osnovi, Vidovdanski Fragmenti i Markov Ciklus: to su nam donijeli hrvatski umjetnici, umjetnici iz hrvatskog dijela našeg naroda jedinstvenog i dvoimenog. Što smo na izložbi imali osim Fragmenata i Ciklusa, to nam, sa vrlo malim izuzetkom, nije činilo čast. I pored fakta da je naš paviljon ispunjen našom nacionalnom dušom, baš radi Fragmenata i Ciklusa, i fakta da je naša reprezentacija, otuda, bila dostojanstvena, naša izložba je činila jadan utisak jedne neozbiljne i smetene improvizacije; jedne konfuzije i jednog čuda u nelijepom smislu riječi. To nije trebalo da bude, i moralnu odgovornost za improvizaciju i konfuziju imaju da snose članovi ocjenjivačkog žirija i priređivačkog odbora. Stvari koje bi mogle stajati na kakvoj umjetničkoj izložbi u kojem gradu kod kuće, ne mogu nas proslavljati na jednoj međunarodnoj umjetničkoj izložbi. Krunisanje Stefana Prvovjenčanog i Postriženje Simeona Nemanje g. Stevana Todorovića i Sveti Nikola i portret patrijarha Brankovića g. Uroša Predića mogu služiti kao predmeti nježnosti samih slikara ili ljudi njihovog pravoslavskog doba i mentaliteta. Velikim pejzažima g. Petra Počeka i njegovim Guslama, koje svojom stupidnošću stupificiraju, mogao bi se ponositi kakav privatni umjetnički muzej, ali ne izložba koja ako hoće da spada u Evropu, treba da bude evropska. Suviše je nježnosti ukazano neozbiljnosti g. Paška Vučetića i simbolističkoj pretencioznosti g. Miha Marinkovića, suviše širokogrudnosti đacima i diletantima kakvi su gg. Drljača, Glišić i Katunović. Mladima su puštane rđave stvari zato što su mladi, starima zato što su stari; svima zajedno zato što se izložba priređivala naprečac, što je njeno građenje bilo razgrađeno. Fakt je da je naše slikarstvo naročito bilo nedozvoljeno slabo i da se naša izložba pored svega svoga velikog uspjeha u inostranstvu ne smije kod nas bez rezerve proglasiti uspjelom. Jer ona ima dva dijela: prvi, koga su u glavnom, donijeli Hrvati i koji je pretežno dobar i odličan, i drugi, koga su, u glavnom, donijeli Srbi, i koji je pretežno rđav i ispod kritike. Naša je sreća što su kritičari i žurnalisti bili preokupirani onim dijelom Meštrovića i drugova i što se nijesu osvrtali na našu »retrospektivu«, ali mi ne smijemo ćutke preći preko žalosnog fakta da je slučaj bio naš spasitelj od poraznog neuspjeha. Nije trebalo pustiti rđave stvari pa makar one bile od akademika i ne znam kako starih i dobrih ljudi, nije trebalo priznati sakrosanktnim od žirija, ni stvari g. Đoke Jovanovića ni g. Marka Murata. Nije trebalo načiniti jednu krnju izložbu i ostaviti nekolicinu umjetnika po strani, od kojih se moglo iznijeti stvari, koje su se bar mogle iznijeti. Ja neću da ulazim u prikazivanje ili ocjenjivanje samog načina priređivanja naše izložbe ili samih izloženih stvari: Fragmenti i Ciklus poznati su, i ja sam već učinio dužnost prema njima; druge stvari, izuzev Račkoga ilustracije Božanstvene Komedije i Krizmanove izvrsne bakroreze i crteže, a od skulptora snažne i blage stvari Rosandićeve, više ili manje nijesu stvari od cijele vrijednosti nego ili sa vrijednošću izvjesnih osobina samo (slučaj g. Murata) ili sa žalosno srednjom vrijednošću ili savršeno bez vrijednosti: ja konstatujem njihovu nevrijednost i preskačem ih, žaleći što sam ih vidio, i što sam ih vidio na jednoj našoj izložbi, i još na jednoj našoj izložbi koja nas je predstavljala međunarodnoj umjetničkoj publici. Naša reprezentacija u Rimu bila je srećna i neozbiljna.

Savremenik, god. VI, br. 9, str. 523-5; br. 10, str. 564-9, Zagreb, 1911. Objavljeno u dva nastavka, pod punim imenom, u ijekavskoj verziji. Kao i na druge Mitrinovićeve članke, koji su preko Meštrovića širili jugoslovenske ideje i popularisali duh jugoslovenskog zbližavanja, na ovaj prikaz ljutito je reagovao A. G. Matoš u Hrvatskoj slobodi ("Trogloditi", Hrvatska sloboda, 1911, IV, 206, str. 1-2; 208, str. 1), osporavajući Meštrovićevo priklanjanje uz Srbe, što je Matoš tumačio kao izdaju: »Smisao hrvatske ('naše') umjetničke izložbe u Rimu nije bio u tome da [...] prikažemo Hrvate ('nas'), nego da toj publici prikažemo Srbe (nas)... « (Sabrana djela, knj. XIV, Zagreb, 1973, str. 152). (komentar Predraga Palavestre).

Časopis Savremenik izlazio je od 1906-41., u Zagrebu, u izdanju Društva hrvatskih književnika.