Draginja Vlasic







U sferama Sunca i Zvezda, tog sjaja i odsjaja, izranjaju Vizije čudovišne dramatike; - odzvanjaju tonovi rezonance - dalekih svetova - tih večnih treptaja dubinskog Eona; - kao nadolazećeg sazvučja potmulog gromorenja, - utihnute muzike Vasione.

Od mitova ka mitovima, - neprolaznog i trajnog, odiše i pulsira Večnost.

Draginja Vlašić



Umetnost Draginje Vlašić


Draginja Vlašić - Akademiju likovnih umetnosti završila u Beogradu 1956. god. u klasi Zore Petrović.

Draginja, okrenuta viziji i snovidjenju, u stalnom je dijalogu sa svojim unutrašnjim bićem. Zagledana u onostrane dramatične prostore, od vidjenog je zadržala samo figuru koja transponujući preobražava do sugestivnog, ogromnog čovekolikog svetlućeg znaka, uzbudljive obojenosti, simbolički osmišljenog.

Slika Draginje Vlašić nastaje bez pripremnih radnji, bez modela, bez skica. Pre samog akta slikanja, delo je već celo u umetnikovoj imaginaciji doživljeno i slikarskom invencijom u potunosti rešeno. Takvo, treba ga samo preneti na platno i viziji sačuvati trajnost. Zato Draginja Vlašić slika u krajnjoj napetosti celog svog umetničkog bića, u potpunoj stvaralačkoj tenziji, dok plamen inspiracije bukti i dok je ideja jasna, a vizija umetniku dokučiva. Celo umetnikovo biće - i duhovno i fizički - potpuno je angažovano stvaralačkima aktom. Slikar hita, on bojom misli i oseća; udar četke je plahovit, koncepcija dramatična, a sadržina cela vizionarska. Takva ostvarenja - kada umetniku nije ponestalo daha u savladavanju ogromnog formata - predstavljaju najbolja dela Draginje Vlašić, snažna u realizaciji, lična po koncepciji, drugačija od tokova našeg savremenog slikarstva.

Paleta Draginje Vlašić se afirmiše smelim odnosima u kojima su dominantne cinober i krapak, tamno zelana, umbra, ultramarin i kobalt i intenzivno hromno žuto. To je bogata, zvučna, čista paleta intenzivne kolorističnosti koja kroz slikarevo čulno osećanje materije, u naizmeničnosti žitke i guste paste, čuva vitalnost oslikanih površina. Ali, u kontekstu umentikovih okupacija, ovakva paleta deluje i u jednom drukčijem smislu. Jer, osobine ovih bojenih sazvučja koja se uzajamno obogaćuju, tumači su i nekih bitnih osobenosti slikareve intimne ličnosti koja kroz ekspresionistički doživljaj sledi simboličku viziju.

Senzibilna i strasna ličnost, zaljubljenik slikarske materije koju ona mesi, slaže, rasipa ispunjavajući je i kvalitetom i zvučnošću, Draginja Vlašić primenjuje i sintetizuje još jednu osobinu svojstvenu repertoaru simboličkog slikarstva - muzičku interpretaciju bojom. Otuda njene slike zvuče, ali nikada "ženski" nežno i sentimentalno, nego duboko, snažno, dramatično. Ta specifična sonornost boje, dopirući iz svih delova slike, uvlači gledaoca u svoj vrtlog, sugerišući atmosferu nekog drugog, onostranog postojanja koje nalazi odjeka duboko u nama, ali je istovremeno van svega poznatog ili viđenog. Ovakvom višesmernošću delovanja slike, što bojom i zvukom angažuje čula, gledalac je uveren u sliku gde otkriva umetnikovu ideju.

Formiranje umetnikovog idejnog i tematskog sveta uvek je kompleksan proces, a njegova geneza, naročito kod stvaralaca Draginjinog opredeljenja i koncepcije, nikada nije u potpunosti ni dokučiva ni objašnjiva. Zato je na mestu napomena da je Draginja Vlašić uporan čitalac - pokazuje to i inspiracija njenih crteža - i strastan slušalac, a i sama je mnogo toga zapisala. Možda izbor pesnika - Homer, Vergilije, Dante, Šekspir - kao i muzičara - Bah i Hendl, Betoven i posebna naklonost za Vagnerovu muziku - izbor, dakle, umetnika sa čijim se delima srodila, ukazuje i na karakter i pravac njenog slikarstva. Motiv Draginje Vlašić je alegorijski, ikonografija aluzivna, a istrgnuto iz sveta vizije, nikom slično, vlastito, njeno slikarstvo se uliva u tokove simbolizma.

Da simbolizam nije ni stil ni škola, nego osoben način umentički izraženo osećanje života, iz sveta, pokazuju neosimbolističke slike Draginje Vlašić. Ne čineći ustupke bilo čijem ukusu i mišljenju, Draginja je od one vrste umetničkih temperamenata koje nije moguće definicijom obuhvatiti i njena poetika i njena vizija izmiču kategorizaciji. Ozarena unutrašnjom vatrom izvesnih saznanja i snagom stvaralačke strasti, nameće ona i gledaocu svoje simbolistički doživljeno, sumnjom i setom zasenčeno pitanje o smislu življenja. Tragajući za odgovorima umentik otkriva jednu specifičnu duhovnost koja ga odvaja od stvarnosti, ali njegovo delo upisuje u svedočanstva autentične kreativnosti.

Katarina Ambrozić