Najvise sam volio setnju uz more. Golicanje predvecernjeg sunca po preplanuloj kozi, skrgutanje valova medju kamenim skriljcima, nista ljepse za mene nije postojalo. Dah maestrala, najugodnijeg vjetra na Zemlji, odagnao je sve moje mucne misli. U ovim divnim trenucima zaboravih i ko sam i sta sam! Prepustio sam se milovanju umornog dana i nadolazece, nestrpljive ljetnje noci. Samo me je ovo more, i ovo iskricavo sunce odrzavalo na zivotu o kojemu sam prije mogao samo sanjeti. Besciljno sam tumarao zaljevima i dokovima presretan, ali moja je sreca bila velika koliko i moja tuga koja bi se pojavljivala uvijek kad je zavrsavao jedan ovakav dan. Ali tada bih se sjetio da me sve ovo opet ceka i sutra , i da cu ponovo uzivati u trenucima zanosa, i tako uvijek iznova, sve dok onim mojim dupeglavcima neke stvari ne postanu jasne. No, moze se desiti da mi ponestane novca za ova moja divna putovanja, ali za dva dana rijesit ce se i moje najvaznije pitanje, pa me to zasad i ne zabrinjava. Tako, dok oni budu vijecali, izgubit cu se negdje na moru, i cekat cu pun nade u sretan ishod dogadjaja.
--- O ---
- Ekselencijo, trazili ste da vam donesem molbu sluzbenika Ugea.
- Da... imate je?
- Izvolite, ekselencijo!
I dok se sluga ponizno udaljavao, ovaj je ocitavao molbu prislanjajuci karticu na celo, najprije s jedne, a zatim i s druge strane. Onda pozove slugu.
- Na usluzi! - rece sluga stidljivo se klanjajuci.
- Danas sam dobre volje, pa ga necu kazniti. Mogao bih ga poslati u vrazju mater jer ovo je zaista previse. Nadam se samo da ce znati cijeniti moju veliku plemenitost. Neka bude volja moja da se smjesti u nizi red sluga! - rece, naprevivsi kratku stanku, a zatim nastavi: - I jos nesto! Od danas za njega vazi zabrana putovanja. Uostalom, smanjite mu primanja na minimum. Tako nece moci ni zivjeti, a ostalo ce ici samo po sebi - dovrsi ekselencija, diveci se svojoj darezljivosti.
--- O ---
Uge je sjedio na klupi uz obalu. Grane usnulih palmi padale su vrlo nisko, gotovo se igrajuci njegovom kosom. Cekao je dva najduza dana u svom zivotu. Sada je bio mirniji nego ikada. Njegove crte muskarca tridesetih godina, spokojni duh i sportski ocuvano tijelo, pricali su pricu o covjeku zaljubljenom u zivot, u zivot na Zemlji. A kada je sunce vec odavno utonulo za horizont, osjetio je promjenu na sebi. Kao da je naglo zahladnjelo. Poceo se skupljati u sebe, zlokobno sluteci sta se zapravo desava. Dok su se Ugeove prijasnje karakteristike drasticno mijenjale, niz jos savrseno ljudsko lice klizile su dvije velike suze. Za tili cas na klupi pored mora sjedilo je pljesnivo zeleno bice sa sest ticala i kratkim debelim trupom na kojem je rasla neproporcionalno velika glava. Na glavi dva para tuznih ociju koje su kisile. Za svakom suzom odlazio je i jedan dan na Zemlji, na tom divnom planetu kojeg ce se Uge dugo sjecati. Postojao je jos nekoliko sekundi, uz tuznu muziku ljetnje veceri, a onda se izgubio uz blistavo iskrenje dezintegracije. Sum valova pozdravio ga je posljednji put.
Iako Alfa Kentaurovac, bio je Uge zemaljska dusa.