Ljeto je bilo sparno a komarci dosadni. Oznojeni radnici pekopavali su polje nedaleko od rijeke.
Nebo se razdvoji i uz tutanj i energetska praznjenja svemirski brod se spusti nasred polja. U sveopstoj tisini na boku letjelice ukaze se otvor i u otvoru jeziva prilika, koja ljigavo istetura na zemlju i pridje najblizem radniku.
- Pripremi se da umres! - odjekne glas, kao da dolazi iz konzerve.
- Ja? Zasto ja? - upita preplaseni covjek.
- Mi smo dobri duhovi Svemira. Cijelu vjecnost nas je zadatak da pazimo kako se ni na jednom planetu ne bi pojavio oblik zivota dominantan ostalima. Svi oblici zivota moraju zivjeti ravnopravno i stoga smo dosli da istrebimo vasu vrstu koja tlaci ostale i gospodari ovim planetom.
Radnike je obuzeo strah. Samo jedan je pokusavao ostati pribran i nesto smisliti. Iznenada se gorko nasmeja.
- Zasto se smejes? - upita dobri duh.
- Smejem se tome sto ste nas, obicne radnike, najbjednije roblje, mogli zamjeniti s pravim gospodarima Zemlje.
- Sta to govoris? - oklijevanje i nevjerica osjeti se u stranom glasu.
- Zar mislite da mi ovdje radimo iz uzitka? Niste li uocili nase stvarne gospodare, te krvopije, koji nista ne rade hraneci se nasom krvlju? Zar ih zaista niste vidjeli?
- Tako mi Oca Svemira! - rece duh. - Zamalo smo napravili najvecu gresku u karijeri.
Zurno otetura u brod, mrmljajuci neke komande u komunikator.
Zaista je bilo mnogo ugodnije raditi bez komaraca.