- Hm,da - poce svoju pricu dr Phineas Welch - ja mogu vratiti duhove slavnih ljudi. Ljudi koji su vec odavno mrtvi.
Bio je malo pijan, jer da nije, verovatno mu ne bi palo na pamet da kaze nesto slicno. Naravno, bilo je potpuno razumljivo malo vise potegnuti na godisnjoj bozicnoj zabavi.
Scott Robertson, mladi profesor engleskog jezika, popravi naocare koje su mu pale na vrh nosa i osvrnu se pokusavajuci opaziti ne prisluskuje li ko njihov razgovor.
- Doista doktore Welch?
- Mislim upravo to sta sam rekao. I ne samo da ovamo mogu vratiti duh, vec i tijelo.
- Ne bih rekao da je to moguce - primjeti Robertson nevoljko.
- Zasto ne? Jednostavno stvar vremenskog prijenosa.
- Mislite putovanja kroz vrijeme? Ali to je... pa... sasvim neobicno.
- Ne ako znas kako.
- Pa, kako doktore Welch?
- Mislis li da cu ti zaista reci? - upite fizicar, ozbiljan, dubokim glasom. Nejasnim pogledom trazio je jos koje pice, ali ne pronadje nista. - Doveo sam njih nekoliko. Arhimeda, Newtona, Galilea. Jadni momci.
- Zar im se ovdje nije svidjelo? Vjerujem da su bili zapanjeni nasom modernom naukom - upade Robertson. Razgovor ga je poceo sve vise zabavljati.
- Naravno da su bili. I te koliko. Posebno Arhimed. Mislio sam da ce poludeti od radosti posto mu objasnim nesto malo od svega toga na svojem jadnom, nabubanom grckom, ali ne...
- Nesto nije bilo u redu?
- Pitanje razlicitih kultura. Nikako se nisu mogli priviknuti na nas nacin zivota. Postajali su strasno usamljeni i zaplaseni. Morao sam ih poslati natrag.
- Ah, to je velika steta.
- Da. Veliki umovi, ali nedovoljno fleksibilni. Neuniverzalni. I tako sam pokusao Shakespearea.
- Sta! - povice Robertson. Ovo je vec bilo blize njegovom podrucju.
- Ne vici, decko moj, ne vici - nastaviWelch. - To je znak loseg ponasanja.
- Jeste li reki da ste doveli ovamo Shakespearea?
- Jesam. Trebao mi je covjek univerzalnog duha, neko ko dovoljno poznaje ljude, neko sposoban da zivi s njima vekovima daleko od vlastitog vremena. Shakespeare je bio taj covjek. Evo, imam ovdje njegov potpis. Kao memento, znas.
- Vama? - upita Robertson izbuljenih ociju.
- Tacno ovdje - Welch nespretno prepipa dzepove na vesti. - Ah, evo ga ovdje.
Maleni komad nekakve ljepenke nadje se u profesorovim rukama. Na jednoj je strani pisalo "L. Klein i sinovi, veletrgovina metalnom robom". Na drugoj strani je bilo napisano, razvucenim rukopisom "Willm Shakesper".
- Kako je izgledao? - upita brzo.
- Nije nalikovao na svoje slike. Celav, ruzan brkonja. Govorio je pomalo irskim naglaskom. Naravno, ucinio sam sve sto je bilo u mojoj moci da ga zadovoljim nasim vremenom. Rekao sam mu da imamo visoko misljenje o njegovim djelima i da ih jos postavljamo na pozorisne daske. U stvari, rekao sam mu kako se o njegovim djelima govori kao o najvecim ostvarenjima engleske literature, mozda cak i svjetske.
- Dobro, dobro prekide ga Robertson bez daha.
- Rekao sam mu da su napisane citave biblioteke komentara o njegovim tekstovima. Naravno, zelio je vidjeti nesto od toga, tako da sam mu donio neka djela.
- I?
- Oh, bio je ocaran. Naravno, imao je problema sa nasim idiomima i pozivanjem na dogadjaje koji su se zbili nakon 1600., ali sam mu pomogao, tako da je sve razumio. Jadni momak. Mislim da ni u snu nije ocekivao tako nesto, takav odnos prema sebi. Stalno je govorio: "Bog je milostiv! Sta se sve moze iscijediti iz rijeci u pet stoljeca? Moze se iscijediti, cini mi se, prava poplava iz malo mokre krpe!"
- On to nikada ne bi rekao!
- Zasto ne? Pisao je svoje drame sto je mogao brze, davao je mnogo vaznosti terminima. Napisao je Hamleta za mnogo manje od sest mjeseci. Osnova je bila vec od prije poznata i on ju je samo izgladio.
- To je sve sto naprave ogledalu za teleskop. Izglade ga - ogorceno doda profesor engleskog.
Fizicar napravi gestu punu prezira. Spazio je jos neispijen koktel u baru, nekoliko koraka od mjesta gdje su sjedili. Ustane i donese ga.
- Rekao sam besmrtnom bardu da drzimo cak i tecajeve o njemu na univerzitetima.
- Ja drzim jedan.
- Znam. Ubacio sam ga na tvoj dodatni vecernji tecaj. Nikada nisam vidio covjeka toliko znatizeljnog da sazna sta potomci misle o njemu. Doista se trudio.
- Ubacili ste Williama Shakespearea na moj tecaj? - mumljao je Robertson. Cak i kao fantazija jednog pijanca, ta ga je misao kosnula. I, da li je to bila fantazija jednog pijanca? Poceo se sjecati celavog covjeka inteligentna nacina govora...
- Ne pod njegovim pravim imenom, naravno - nastavi Welch. - Nije vbise vazno sta je sve pretrpio. Bila je to greska, to je sve. Velika greska. Jadni momak - otpio je iz case i zaklimao glavom.
- Zasto je to bila greska? Sta se dogodilo?
- Morao sam ga vratiti u 1600. - Welch prezrivo zareza. - Koliko ponizenja moze covjek izdrzati, sta mislis?
- O kakvom ponizenju govorite?
Welch istrusi koktel.
- No ti jadna budalo, srusio si ga na ispitu.