Bio je dan. Bijeli dan. Malo ljubicast. Sicusno plav. U daljini kretalo se nesto u vrucoj izmaglici.
Karavan?
Kravan?
Kravetina? Nije.
Krava. S rogovima?
Bik, budalo, bik. Evo ga, ide prema meni.
Treba ostati hladan, bik kao bik. Dva roga, dva oka i puno mesa. Dodjavola i takav dan koji pocinje s bikom. A ovaj je sve blize i blize, i vruca je izmaglica ostala iza njega. A tada je nesto puklo, pucnulo, prosulo se i oledenilo. U mojoj glavi.
Taj bik, mozda vo, ko ce ga znati, jeste zelen. Zelen kao zelengora. I sta uciniti sa zelenim bikom koji juri prema meni nevinome? Nista ja tu ne mogu. Zaklopih oci. Tutnjalo je sve jace, a onda je stalo. I stoji. Mozda me njusi. Ili je protutnjao dalje. Ha-ha, ko zna kako bi prosao da sam drzao otvorene oci. A sta ako je i on zatvorio oci. Oci, oci. Da nema njih nikada ne bih video zelenog bika i bilo bi sve u redu.
- Dobar dan - veli neko - ja sam iz svemira.
- Dodjavola, jos i to!! - rekoh jos zatvorenih ociju.
Znao sam da je zeleni tu, da je bik, da govori, pa neka je onda i iz svemira. I sta sad? Ne smijem se dati zbuniti. Kazu da se u ovakoj prilici mora ostati hladan. Dakle hladan sam. Otvoricu oci. Kazu da imam prodorne oci. To ce ga mozda obeshrabriti. A mozda i nije tako strasan. Jedan, dva, tri!
- Hmmm, jeste li za kaficu? - kazem i dobro ga pogledam. Bik. Najobicniji, smrdljivi, krmeljivi bik. To me je ohrabrilo. Presao sam na "ti" da se ne osjeti nadmocnim. - Citas misli? - pitam hrabro.
- Ali ja sam zaista iz svemira. Vi mene zavitlavate.
- Ma nee. Gde bi ja tebe! Ja znam, ja ti vjerujem, ja te shvacam. Dovraga pa ja citam SF. Mi smo ti hladna vrsta.
Trebalo mi je dosta vremena da mu objasnim kako mi zemljani jedva cekamo da nam dodje neko iz svemira i izvadi nas iz govana u koje smo se sami uvalili. Gradimo svemirske brodsove! Na zalost, on nije nikakav misionar, vec obican trgovac umjetninama, tako bar rece. Ali mogao bi nam poslati popove da nas civiliziraju i preobrate u Univerzalnu vjeru!
A, jest. Da ne bi! Jos nam samo nedostaje da nam bikonje sole pamet. Hvala lijepo. Uctivo sam ga odbio.
A onda je poceo govoriti o onome zbog cega je dosao. Uzeo mi je krv, popunio sam neke formulare, popio je kaficu, uzeo mi je otiske, a onda je rekao da ce mi uzeti i ruku. Jer moja je ruka velika umjetnost.
Medjutim sada je iskrsnuo drugi par rukava. On bi meni kupio dvije nove ruke za ovu staru, pohabanu. To je vec nesto drugo. I tako smo se mi pogadjali, pa sam ga dobro presao. Ja njemu ruku, a on meni dvije nove plus dvije kile kafe i drvo banana. Ha,sto ti je trgovac!
Volonja se pokupio kao sto je i dosao. Odjurio je u vruce izmaglicei tamo mi vise nije izgledao zelen.
* * *
Preosle su evo, dvije godine. Zelenog nisam vise nikad vidio. Obje su mi ruke strunule. Ne vrijede ni pet para. Sada nemam nego jednu, svoju pravu.
Kafu sam popio.
Drvo se osusilo.
A onaj se slinavac, ko zna gdje, hvali mojom rukom i mojim otiscima. Djubre jedno prevarantsko.
Pouka: NE PRICAJ SA ZELENIM BIKOVIMA.